BRIGA ZA DJECU NA REBRU NIJE SAMO POSAO
Otac dječaka koji se liječi na hematologiji i onkologiji KBC-a Zagreb Žarko Šaško opisuje borbu svoje obitelji s teškom bolesti i uvjete liječenja
Sam odjel je takav da teži ne može biti, vjerujte mi... gledati te ćelave glavice u borbi života nije nikome lako i teško da postoji ijedan čovjek na svijetu kojem se srce neće stegnuti i koji neće tiho u sebi zajecati kad vidi sve te borce. Uz nas roditelje i te borce na odjelu su i ljudi koji tamo rade. Kojima je to posao. No svakim danom vidimo da to tim ljudima nije samo posao. Liječnici i sestre koji tamo rade ne rade posao, oni rade nešto više od toga. Oni spašavaju živote naše djece, oni ih vode prema ozdravljenju. Vjerujte mi, svaki na svoj način. Liječnici znanjem, terapijama, mozganjem, pregledima, operacijama... sestre njegom, razgovorom, brigom... Uvjeti na odjelu možda nisu 100% idealni, no oni to rade na najbolji mogući način – napisao nam je Žarko Šaško, otac 9,5-godišnjeg Filipa koji je od prosinca na Zavodu za dječju hematologiju i onkologiju KBC-a Rebro zbog agresivne vrste tumora.
Izvući iz dana najbolje
Namjerno ćemo izostaviti točnu dijagnozu jer, kako nam kaže i ovaj požrtvovni otac, na tom odjelu ona nije ni važna, tamo su svi jednaki i svima je cilj borba za život, za život njihova djeteta. U toj borbi oni su se doslovno našli preko noći; zdravom dječaku krajem studenog prošle godine primijetili su hematom na nozi. No to nije bio hematom i Filip je morao biti hitno operiran te se posljednja tri mjeseca liječi na spomenutom zavodu na Rebru. I Žarko i supruga Karmen naizmjence su svaki dan sa svojim sinom, ohrabruju ga, osmišljavaju sve što mogu da ga razvesele i održe mu duh pozitivnim jer je to, kaže nam Žarko, pola posla. – U jednom danu od zdravog djeteta do toga da ti djetetu spašavaju život. To je ogroman šok. Mi se svaki dan trudimo održati pozitivu i gurati iz dan u dan. Nema smisla razmišljati unaprijed, nego razmišljamo da imamo današnji dan i idemo iz njega izvući sve najbolje. Ono što mi možemo jest truditi se da on bude dobre volje. Moramo se ujutro dignuti, paziti da jedemo da se ne razbolimo, moramo funkcionirati. Na odjelu ima igraonica, organizirana je škola tako da apsolutno ništa ne gubi od toga, radimo zadaću, igramo društvene igre… – opisuje Žarko Šaško svakodnevicu i cilj sebe i supruge. U svemu tome imaju podršku ljudi koji tamo rade, nabraja ih i zahvaljuje redom svima, liječnicima, medicinskim sestrama, čistačicama. Upravo ga je ta potreba za zahvalom nagnala da nam se obrati i stavi borbu svoje obitelji na papir. – Mi, kad dođemo, sve je čisto, posteljina presvučena, dok smo kroz dan tamo čistačica dolazi i sve pere četiri puta. Imamo informacije, liječnik sve objasni i o liječenju i kako se psihički nositi sa tim, psiholog redovno obilazi i nas i djecu. Sretnem doktoricu kojoj znam da nije radni dan, ali je došla pogledati dijete, i ne samo moje dijete. Sve to meni kao roditelju daje sigurnost – govori nam Žarko koji je prije pet godina u istoj sobi na istom odjelu bio s mlađim sinom Franom.
I prije pet godina na Rebru
Još kao bebi njemu je dijagnosticiran jedan oblik anemije i on je danas zdrav školarac. Jednako se nadaju i vjeruju da će biti s Filipom, pri čemu nam ovaj otac naglašava veličinu i trud ljudi koji se brinu za njegova sina, ali i drugu djecu tamo. – U tri mjeseca nebrojeno smo puta vidjeli da liječnici dolaze na posao i izvan radnog vremena. Mislite da to moraju? Mislim da ne. Nismo na odjelu doživjeli ružnu riječ, ne nismo. Sestre? Ima ih dosta. Možda ima onih malo manje simpatičnih, nekih malo više simpatičnih, no zapitajmo krećemo li možda mi s različitim pretpostavkama prema drugim ljudima? Mala situacija koja nama puno govori o odnosu jest npr. sestra koja je na bolovanju i dopisuje se s mojim djetetom i razveseljava ga. Dopisuje se s njim u svoje slobodno vrijeme. Mora li to ona? Ne. To je briga. Briga koja ne traje samo 8 ili 12 sati, ovisno o smjeni. Svaka im čast. Ono o čemu bi svi mogli razmisliti jest i taj posao koji oni rade. Makar to nije posao, to je po nama poziv jer što ima plemenitije i ljepše nego pomagati djeci da ozdrave? Mislimo da ništa na ovome svijetu. Oni to rade. Svaki dan 24 sata, 7 dana u tjednu, 365 dana u godini – opisao je Žarko Šaško.
PREKO NOĆI IH JE POGODILA TEŠKA BOLEST, TRI SU MJESECA SVAKI DAN UZ SVOJE DIJETE NA REBRU “SRETNEM DOKTORICU KOJOJ ZNAM DA NIJE RADNI DAN, ALI DOŠLA JE POGLEDATI DIJETE, NE SAMO MOJE”