Mercedes u dvorištu imaju svi političari kao i ministrica Žalac

Imotski će biti prvi grad u svijetu koji će - od ove godine imati spomenik - Mercedesu. Vjerojatno nema podneblja u kojem su se tako složili, vjenčali siromaštvo i potreba da se u svemu bude “naj” – najjači, najsnažniji, najljepši, najpametniji, najsnalažljiviji, najvještiji, najsvjetskiji... Iz toga braka u drugoj polovici prošlog stoljeća rođeno je zakonito dijete moći - Mercedes. Jednom sam napisao kako je mnogim Imoćanima posljednje prijevozno sredstvo prije odlaska na rad u Njemačku bilo magare, ali nitko se nije htio vratiti u Volkswagenu koji bi poslije magareta logično izražavao idući stupanj u poboljšanju materijalnog statusa, nego su se manje-više svi vraćali u Mercedesu, tom oklopu i utrobi sigurnosti, uspjeha i nadmoći. Najzločestiji su u automobilskim metaforama ispjevali svoj stav o dvojici političkih i ratnih vođa sa suprotnih ideoloških strana te sročili gangu koja glasi: “Duže Tito, kupit ću ti fiću, a Mercedes Anti Paveliću”. Pa ipak, danas kad se, unatoč svemu, u Imotskoj krajini bolje živi, Mercedes na cestama ne dominira tako kao prije šezdeset, sedamdeset godina. Tako će spomenik Mercedesu biti i spomenik jednoj prošlosti koja je sa socijalnog stajališta i historijska i iznimno zanimljiva, jer je promijenila lice Imotske krajine. Ali to može biti i spomenik Mercedesu kao općoj, svehrvatskoj mitologiji i simbolici bogatstva i bogaćenja, i poštenog i sumnjivog, i onog bez pokrića i onog s pokrićem, pa i raskoši i privilegiranosti u kojoj žive političari. Otud i tolika silna radoznalost za 50.000 eura vrijedan Mercedes parkiran ispred kuće ministrice Gabrijele Žalac kojeg nema u imovinskoj kartici uvažene dužnosnice. Nema medija koji ga nije imao ne samo kao običnu nego kao glavnu vijest, i to više dana, i nije bilo susreta političara s novinarima na kojima nije spomenut. Zasad je objašnjeno da je to automobil ministričine majke koji trenutačno unajmljuje a namjerava ga kupiti. Da je riječ o bilo kojoj drugoj marki automobila, odjek vijesti ne bi bio tako velik. Ovako, u skladu je sa značenjem koje Mercedes ima u puku, značenjem u kojem se prepleću štovanje njegova sjaja i bijes na one koji u tom sjaju nezasluženo uživaju. No kad na televiziji gledate dolazak ministra u Vladu ili odlazak iz nje, kad ulaze u automobile ili iz njih izlaze, vidite da svi oni, govoreći u prenesenom značenju, imaju Mercedes u svom dvorištu. I to nisu automobili koji ih samo odvoze i dovoze, nego im daju osjećaj moći kao i svim silnicima na svijetu, i, što je još važnije, štite ih od tjeskobne svakidašnjice građana sasvim suprotne tome luksuzu, skučene, siromašne, na rubu neimaštine, pa i gladi. Raskoš koja ih tako štiti svuda je gdje se kreću, u uredima, u sobama za primanje, u dvoranama za sastanke ili sjednice, u njihovim kućama i stanovima. u vikendicama i na jahtama. Kad, na primjer, ministri, premijer, predsjednik Sabora i drugi iz svojih luksuznih vila i stanova u jednako tako luksuznim automobilima s vozačem idu na posao ili se s posla vraćaju, kad idu u elitne restorane ili na druga ekskluzivna mjesta, oni 24 sata na dan izbjegavaju doticaj sa stvarnošću, s ljudima, kako bi mogli funkcionirati u svojoj bešćutnosti i odsutnosti brige za zemlju koju vode. Ništa ne smije natruniti njihovu izolaciju od nevolja u kojima Hrvatska živi. Oni tu izdvojenost, kao i sve druge elite, prenose na svoje potomke za koje biraju škole u kojima će također biti izolirani od ostale djece. Ništa, dakle, nije neobično u slici Mercedes u dvorištu ministrice Žalac, ona Mercedes ima bio joj ili ne bio u imovinskoj kartici, ona je sama Mercedes kao što su mercedesi svi ministri i mnogi drugi državni dužnosnici. Čuo sam podosta puta od prijatelja i znanaca kako su, kad su se dokopali vlasti, neki ljudi s kojima su se dotad družili odjednom počeli od njih okretati glavu, i to u naglim pokretima - zadobivši moć, dramatično žele pobjeći od svijeta kao da je kužan. Ulazeći u Mercedes, političari i drugi moćnici ostavljaju taj svijet njegovim nedaćama – politikom se u Hrvatskoj ne bavi radi naroda nego radi izbjegavanja njegove sudbine. Pa svaki dan kad na TV-u gledate Plenkovića, Jandrokovića, Kuščevića, Štromara, Horvata, jednog i drugog Marića, Brkića, Pavića, Vrdoljaka, ministrice Divjak i Obuljen-Koržinek i druge, gledate Mercedese u ophodnji u kojoj strogo paze da im se ne približi siromaštvo u kojem živi trećina stanovništva i deseci tisuća djece i školaraca koji gladuju. Zlatko Ljevaković Opstanak brodogradnje pretvara se u političku sapunicu i vrlo ozbiljna problematika postaje farsa. Svojevremeno su pitali Dudeka, da li je Regica bila nevina, a on dobroćudni poluretardirani seljak odgovara “neki kažu da je neki da nije”. Naša brodogradnja je Regica, a svi smo mi Dudeki, jer imamo istu dilemu, da li je brodogradnja potrebna ili ne. Neki kažu da, neki ne. Svaki brižan gospodarstvenik gradi svoju budućnost i planove na temelju znanja i iskustva iz prošlosti. A mi?. Za propast brodogradnje krive su bivše nesposobne uprave, kao i oni koji ih postaviše na čelo brodogradilišta. Ako u 25 godina i više, nismo mogli naći sposobne stručnjake, znači li to da ih uopće nema, ili ih nismo htjeli naći. U oba slučaja rezultat isti. Ima li možda na temelju rečenih iskustava ministar Horvat u rukavu neku upravu, koja će biti “deus ex machina”, i koja će spasiti stvar? Da li je on spreman biti na čelu te uprave, provesti restrukturiranje, našim novcima, biti spreman odgovarati u slučaju neuspjeha, moralno, materijalno i krivično? Ići u “ćorku”ako treba? Ako neće on, ima li tko hoće? Gdje su ti strateški partneri dosad, možemo li im vjerovati? Kakva iskustva imamo sa strancima i njihovim “restrukturiranjima”. Sjetimo se Riječke Banke, ista regija. Slučajno! Zašto o ovoj problematici govore i pišu političari, pravnici, ekonomisti, novinari, a ni slova od brodograđevnih inženjera i profesora sa fakulteta? Imamo li sve preduvjete da budemo konkurentni na svjetskom tržištu?. Nismo li jako izloženi uvozom svih osnovnih i pomoćnih materijala za izgradnju broda, kursom dolara, cijenom rada. O tome se ne govori. Ako je ovo političko pitanje, bez osvrta na mišljenje struke, onda se ne može cijela stvar prepustiti na volju Plenkoviću, Horvatu i Z. Mariću. Ne može se mirno promatrati i slušati Bernardića, koji kaže “ova je vlada grobar brodogradnje”. I vi ste, jer ne nudite rješenje, bez daljnjeg bacanja našeg novca u vreću bez dna, uz naravno dodatno zaduživanje naših prapraunuka. Donesite odluku u Saboru, pojedinačnim izjašnjavanjem, po znanju i savjesti, a ne stranačkom stegom, koja slijedi moto “što gore to bolje”, jer ćemo tako mi doći na vlast a onda ćemo i mi udariti o zid neriješenog problema brodogradnje. Ako niste sigurni raspišite referendum. U među vakuumu nađite rješenje završetka brodova u proizvodnji i isplate plaća radnicima. Ministre Horvat, dosta nam je lakiranja budućnosti. Ako HDZ misli da će kupiti glasove u Istri, ljuto se vara. Podijelite tih “nepostojećih” 10 milijardi nama penzionerima, svakom 10.000 kuna, rezultat će biti isti, otići će u vjetar, kao i u brodogradnji, ali će se vidjeti privremena sreća nas penzića, a zauzvrat možda dobijete 500.000 glasova na izborima. Odluka o brodogradnji bi trebala biti Rubikon ponašanja države prema svim pravnim subjektima u teškoćama. Cijelo vrijeme zazivamo reforme, koje će uključivati i bolne rezove, ali čim vidimo injekciju, ponašamo se kao djeca koja vrište prije vađenja krvi. Gospodo političari svih boja imate šansu doći do počasnih doktorata. Završavam poznatom doskočicom “drugovi zar smo svi mi volovi”? Jesmo. Drugova uglavnom nema, na papiru.

Ništa ne smije natruniti izolaciju vlasti s Markova trga od nevolja u kojima Hrvatska živi