Tko god hoće spašavati Uljanik neka to čini svojim, a ne našim novcem
Upravnoj državi imamo trodiobu vlasti. Jedna od te vlasti je pravosudna. U pravnoj državi sudovi sude po zakonima. Zato se zakoni i donose. Oni mogu biti dobri i loši, ali na sudovima je samo da primjenjuju zakon, ništa više. Oni se ne smiju igrati politike, ni osluškivati što politika od njih očekuje. A posebno ne smiju raditi mimo ili protiv zakona. To bi trebalo biti tako, jer inače trodioba vlasti nema smisla. Stoga su mnogi s nevjericom čuli riječi sutkinje Ljiljane Ugrin s riječkog Trgovačkog suda, koja je prolongiranje odluke o mogućem stečaju u 3. maju obrazložila time da ne želi biti grobar brodogradnje! Zamislite, sutkinja nije obrazložila jesu li ili nisu ispunjeni uvjeti prema Zakonu o stečaju, nego ona ne želi biti grobarica brodogradnje! Pa što onda radi na Trgovačkom sudu? Što će nam i takav sud i takva sutkinja, i uopće takvi sudovi i suci koji nisu spremni raditi isključivo prema zakonu i donositi odluke koje se od njih traže i očekuju? To što ona živi u Rijeci, što je zacijelo i emotivno vezana uz tamošnju brodogradnju, nikako je ne ispričava od njezinog posla
Sutkinja u Rijeci i sudac u Pazinu čekaju da se premijer Plenković odluči što će s brodogradilištima da pravosuđe ne bi slučajno pogriješilo
za koji je plaćena, i od dužnosti na koju je imenovana, a to je da radi isključivo prema zakonu! Taj grijeh nečinjenja, propusta, prebacivanja odgovornosti, bježanja od donošenja odluka, svi ti grijesi, propusti razorili su Hrvatsku! Nije li sutkinja imenovana i plaćena da donosi odluke? Nije li njezina odluka o stečaju 3. maja ne samo zakonski opravdana, nego i u interesu i poduzeća i njegovih radnika? Što se prije agonija riješi, i ne samo 3. maja, nego i cijelog Uljanika, bit će bolje za sve, i za firme i za radnike i za državu! Međutim, netko treba preuzeti odgovornost za donošenje odluka koje možda na prvi pogled i nisu baš popularne. Ali sudovi se ne bi smjeli voditi time jesu li njihove odluke popularne ili nisu, nego samo jesu li zakonite ili nisu. Političari se vode popularnošću, kupovanjem socijalnog mira, i svakakvim drugim makinacijama iza zavjese koje mi ne vidimo i za koje ne znamo. Radnici Uljanika i 3. maja potpuno su u pravu, kao i svi oni koji prozivaju Vladu zbog nedonošenja odluka. To je i opća karakteristika vladavine Andreja Plenkovića – kalkuliranje, analiziranje, promišljanje, vaganje, kupovanje vremena, igre iza zavjese… Niz je primjera u Plenkovićevoj vladavini koji potvrđuju njegov najveći krimen – nedonošenje ključnih odluka. Jedna od njih je i oko Uljanika, iako se on i Vlada sad hvale kako su odlučili da neće prihvatiti plan restrukturiranja. No i dalje ne znaju što će, i dalje kupuju vrijeme, ali za što? Pitaju Plenkovića koji je plan dalje, koje su opcije, a on nemušto i nervozno odgovara bez konkretnog odgovora. Sutkinja u Rijeci, a očito i sud u Pazinu, čekaju pak da se Plenković odluči što će, da ne bi slučajno sudovi pogrešno odlučili. Plenković se opet ne može odlučiti, i tako se vrtimo u krugu, i cirkuska agonija samo se produljuje, sve samo na štetu i firmi i radnika. Odluke oko brodogradnje odavno su trebale biti donesene, i tu su svi krivi, cijela politika, bez obzira na stranačke boje. Odavno je jasno da je ovakva brodogradnja kod nas više neodrživa, da ne može konkurirati vani, ali je mnogima služila za krađu, pljačku, izvlačenje novaca, i za kupovanje socijalnog mira. Sve dok nije sve došlo do dna. Pitanje je i kako bi sve išlo dalje, da nije EU. Lako moguće da bi i dalje država davala milijarde kuna poticaja i jamstava koje bi opet otišle u vjetar i u nečije džepove. Plenkovićeva Vlada trebala je donijeti konačnu odluku koja se predugo čeka, a jedina moguća odluka jest da nema više novca iz proračuna i da firme idu u stečaj ako su se ispunili zakonski uvjeti, i da sudovi rade isključivo po zakonu, i da radnici dobiju što ih ide po zakonu. Niti je stečaj kraj brodogradnje niti će svi radnici ostati bez posla. Upravo suprotno, stečaj jedini otvara nadu za neki novi početak i Uljanika i radnika. Međutim, odluke se moraju donositi, bile one i loše i dobre, i popularne i nepopularne. Nismo birali političare, niti ih plaćamo, da ne rade svoj posao. Njihova je dužnost da odlučuju, a ne da nas muljaju i da nam kradu živote i naš novac uludo rasipaju! Najgore je ne donijeti odluku. To upravo osjećaju Uljanikovci na svojoj koži. Ako netko hoće spašavati Uljanik, bila to predsjednica, Bernardić, Živi zid, bilo tko, može, ali samo svojim novcem. Oslobodite konačno porezne obveznike harača svojih promašenih politika!