Većina tvrtki nema ni majke ni maćehe

Sve ima svoje vrijeme - vrijeme sijanja, vrijeme žetve, vrijeme rođenja i vrijeme smrti ... osim ako ste velika hrvatska tvrtka u državnom vlasništvu. Onda živite vječno, ili barem nekoliko desetljeća duže nego što zaslužujete. Uljanik, Petrokemija, Imunološki zavod, Dioki, Dalmacijavino, Imota… i tako dalje… trebali su umrijeti prirodnom smrću prije mnogo godina, ali su preživjeli na državnom aparatu za održavanje života. Najbolje tvrtke evoluiraju. One rastu. One mijenjaju smjer kao odgovor na razvoj tržišta. One se smanjuju kako bi preživjele recesije. One mijenjaju vodstvo koje bi upravljalo tim promjenama. Ako posrnu, zamjenjuju ih tvrtke koje sve gore navedeno bolje rade. Ništa od toga se ne događa ako ste loša državna tvrtka u Hrvatskoj.

Ne rastete - ali najvažnije - ne smanjujete se. Vi i tisuće radnika kao vi i dalje proizvodite proizvode koji su u najboljem slučaju bili prodajni hit prije 20 ili 30 godina. Vaša djeca uskoro će se pridružiti vašoj braći, rođacima, zetovima i vama u tvornici i zajedno ćete nastaviti raditi ono što ste oduvijek radili. Recesije dolaze i odlaze, ali vaša tvrtka se nikada ne mijenja. Kada nastanu financijski problemi, budući da su neizbježni u tvrtkama koje nisu konkurentne, vi i vaši suradnici zahtijevate da se vlada prestane ponašati kao “maćeha”. To obično znači da od vlade zahtijevate nekoliko stotina milijuna (ili milijardi) kuna da ponosno nastavite raditi ono što ste dosad radili. Uz pomoć političara i prijateljskih ili obmanutih medija koji pomažu u izgradnji pritiska da “spasimo naše obiteljske dragulje”, neizbježno ćete se spasiti - do sljedeće krize. Tijekom tih kriza, vaše se vodstvo nikada ne mijenja. Da, imena se mijenjaju sa svakom vladom koja prolazi, ali karakteri i njihove poslovne prakse ostaju strašno dosljedni. A kada smrt konačno počne kucati, radnici i mediji i političari traže krivca. Oni zahtijevaju da znaju – “tko je uništio ovaj nacionalni dragulj?” U većini slučajeva, odgovor je jasan kao i nos na njihovim licima – oni sami. Političari, uprava, sindikalno vodstvo i radnici su se ujedinili u tome da ne dopuste da se ta poduzeća promijene s vremenom, jer su to mogli, jer im je to bilo jako komotno i zato što je netko drugi platio cijenu da Hrvatska “voli” te tvrtke do smrti. Neke od tih tvrtki su imale budućnost, prije 10 ili 20 godina, ali mi im nismo dopustili da je grade – jer smo ih tretirali kao razmaženu djecu koja nikada nisu morala odrasti. Ono što većina aktera u ovoj samo-stvorenoj tragediji ne uspijeva shvatiti je da većina tvrtki na svijetu nema ni majke ni maćehe. Pokreću ih osnivači koji štede svaku lipu kako bi ulagali u rast njihove tvrtke. Oni prave sjajne proizvode, a zatim ih prodaju pravim kupcima (ne fiktivnim), doma i u inozemstvu. Oni se bore, i mijenjaju se, i padaju i dižu se. I da, ponekad ne uspiju – ali kada se to dogodi – nema majke ili maćehe da ih podigne. Ako prežive, postaju jači sa svakom sezonom, za razliku od naših državnih, potpomognutih tvrtki koji žive u hermetički zatvorenim udobnim mjehurima kroz koje ne može prodrijeti vrijeme, i tako neizbježno zapečate svoje sudbine.

Tko je uništio brodogradnju? Pitaju se radnici, sindikati, političari... Odgovor je jasan kao i nos na njihovim licima – oni sami