Zašto hrvatska poduzeća ne uzimaju kredite
Za ekonomiju nije dobro što istodobno rastu krediti građanima, i to brzinom od čak 14 posto na godinu
Doveli smo konja na vodu, ali ga ne možemo natjerati da pije – znao je prošlih mjeseci reći guverner hrvatske središnje banke Boris Vujčić. Pod “konjem” je Vujčić mislio na hrvatska poduzeća, a pod “vodom” na veliki iznos štednje (novca) u hrvatskim bankama koji hrvatska poduzeća ne uzimaju u obliku kredita ili jamstava, pa novac stoji neiskorišten kao “višak likvidnosti” (na kraju 2018. golemih 34 milijarde kuna). I, zaista, prema travanjskom mjesečnom izvješću Bečkoga instituta za ekonomska istraživanja (WIIW), specijaliziranog za srednju, istočnu i jugoistočnu Europu, i deset godina nakon sloma u globalnoj Velikoj recesiji stopa rasta kredita poduzećima (“non-financial corporations”) u Hrvatskoj još se kreće između minus dva i nula posto
na godinu. Ni hrvatska monetarna, a ni izvršna vlast očito nisu mogle, znale ili htjele “natjerati svoje konje da piju”. Ali, da to se to ipak može, pokazuju nam Bugarska, u kojoj je stopa rasta kredita poduzećima u veljači ove godine bila povrh sedam posto, Češka s više od četiri posto, Mađarska s tri posto, Rumunjska sa sedam posto ili Poljska sa 7,5 posto – i to ne samo u veljači, nego posljednje dvije godine. Kako to da njihovi “konji piju vodu” i uzimaju kredite, a hrvatski “konji” neće, pitanje je na koje bi trebali odgovoriti ekonomski analitičari. Je li tajna u kreditnoj politici? Ili možda u tečajnoj, fiskalnoj?
Hrvatska trenutno na površini ekonomije ima rast bruto domaćeg proizvoda, pad nezaposlenosti, proračunski suficit i povećani rejting državnih obveznica, ali u podlozi, u temeljima ekonomije, ima gadan problem: njezina se privreda konstantno razdužuje, što znači da ne investira, pa rast hrvatskog BDP-a ne može biti drukčiji nego neodrživ i kratkoročan. Osobito prema zemljama u okruženju kojima konkurira i s kojima se uspoređuje, a u kojima monetarna i izvršna vlast očito znaju kako će svoje “konje natjerati da piju vodu”. Dodatna je nevolja što Hrvatska bilježi rast kredita, i to brzinom od čak 14 posto na godinu, samo građanima, odnosno kućanstvima. Kredite koje uzimaju, građani većinom ulažu u “potrošnju”, a ne “produktivno”, tako da bi pomoću kredita s vremenom povećavali svoje prihode, pa tako i svoju sposobnost za otplaćivanje postojećeg i uzimanje novog zaduženja, kao što je to u normalnim okolnostima slučaj s poduzećima. Događa se upravo suprotno: sa svakim novim zaduženjem građani smanjuju svoju sposobnost otplate duga. A sve brži rast zaduživanja kućanstava u ekonomiji akumulira pogubnu “neravnotežu” koja u jednom trenutku dosegne (“Minskyjev”) vrhunac, a zatim se naglo preokrene u razduživanje. Tada za sobom u spiralu poniranja povlači i prihode proizvodnih i uslužnih poduzeća, odnosno, izaziva recesiju, ako ne i depresiju. Od trošenja preostalog kapaciteta zaduživanja kućanstava te europskog novca za infrastrukturu Hrvatska neće moći još dugo rasti pa je zato obnova produktivnog investiranja nefinancijskog sektora najurgentnija zadaća hrvatske ekonomske politike.
•