OD SVOG TIMA LJUDI OČEKUJEM VELIKU PODRŠKU I ODANOST, MORAM IM VJEROVATI I NA OSOBNOJ RAZINI
Tijekom tolikih godina uz glumce, počela sam im nalikovati. Umjetnici su maštoviti, osjetljiviji su, pomalo izgubljeni u tom svom svijetu, zanimljivi su u razgovoru, a s druge strane, znaju biti toliko organizirani da bi mogli biti inženjeri strojarstva. U paralelnom su svijetu koji je ipak drukčiji od svakodnevnoga. Žive od jednog pljeska i to im je nagrada.
Prošli ste čitav niz stepenica u kazalištu, je li funkcija intendantice bila logičan slijed?
Kada sam se kandidirala za intendanticu prije pet godina, stvari još nisu bile posložene. Ne mislim da se politika treba miješati u kulturu, niti sam to tako doživljavala, nisam član niti jedne stranke, doista sam neopterećeno na čelu ove kuće, meni su svi ljudi iz društvenog, političkog ili gospodarskog života podjednaki. Gdje god mogu dobiti potporu za kazalište, nemam kompleks i nikoga se ne ustručavam povući za rukav.
Koji vam je bio prvi posao u kazalištu?
Kada sam stigla kao volonterka, zatekla sam u kazalištu Jasminku Mesarić, Ljerku Hedl, pokojnog intendanta Zvonka Ivkovića, pomoćnika mu Ljubomira Stanojevića, pravnika Božidara Šnajdera. Svi su oni postali ili intendanti ili su se istaknuli u kulturi. Stanojević je dobio Demetrovu nagradu za životno djelo. Okruživali su me najbolji učitelji koje sam mogla imati. Radila sam kao organizatorica prodaje, pa napredovala prema voditeljici marketinga, bila sam i poslovna ravnateljica, pa intendantica.
Što nakon ove funkcije?
Mama i, nadam se, baka. Očekivali ste da ću reći ministrica? (smijeh) Majka sam Nini i Hrvoju, prekrasnim i pametnim mladim ljudima. Sin studira kineziologiju u Zagrebu, a kći ekonomiju u Osijeku. Ona je zaljubljena u kazalište od malih nogu, s pet je godina gledala “Krabuljni ples”, još je tepala, a prepričavala je u publici oko sebe što se događa na pozornici. Gledatelji su bili šokirani.
Imate li recept kako upravljati kolektivom od 208 ljudi?
To je užasno velika brojka, ali lakše je, zapravo, s puno ljudi jer ste prisiljeni organizirati takvu shemu rukovođenja, to su već zakonitosti menadžmenta... No, nikako ne mogu bez tima ljudi od kojih očekujem veliku podršku i odanost, ne samo poslu nego i meni jer im zaista i na osobnoj razini moram vjerovati. Vjerodostojna sam, što kažem, to tako mora i biti, i odmjerim svaku riječ. Zacrtali smo si velike planove, 28. svibnja je premijera mjuzikla “Sugar”, u režiji Nine Kleflin. Premijerom “Donjodravske obale”, po romanu Drage Hedla i u režiji Zlatka Svibena, otvorit ćemo Osječko ljeto kulture 28. lipnja. Kompilacija je to dokumentarnog filma, projekcija žive riječi, s tri generacije glumaca i djecom, kao četvrtom razinom. Morali smo se dijelom i iseliti u hotel Central, jer nemamo mjesta za probe, sudaramo se. Gradi se gledalište od 300 mjesta na obali Drave i možemo najaviti da će to biti pravi društveni događaj.
Uhvatili ste se ukoštac i s možda najvećim ambijentalnim projektom u povijesti HNK, izvedbom “Trubadura”.
Da, 160 ljudi stiže 7. srpnja iz Osijeka na otvorenje Medulinskog ljeta u kamenolomu Cave Romane, s operom “Trubadur”. Neće tamo biti scene, naglasak je na 3D mapinzima i rasvjeti. Uokolo su stijene visoke 40-ak metara, a u gledalištu je 1500 sjedala.
Vaša je vizija kazalište otvoreno za sve ljude svijeta. Kako ih mislite privući?
Nacionalno smo kazalište i kao takvi imamo odrednicu, i programsku, i kadrovsku, kao i tradicijski te baštinski zadatak. No, HNK u Osijeku ne treba ostati samo u gabaritima ovog dijela Hrvatske i doista se otvaramo institucijama, pa tako i publici izvan granica zemlje, i to ne samo prekograničnom suradnjom s nama geografski bliskim kazališnim kućama iz Pečuha, Novog Sada, Subotice ili Tuzle. S Operetnim teatrom iz Budimpešte ostvarili smo suradnju u opereti “Kneginja čardaša”, a rezultirat će razmjenom predstave, kostima, scenografije i solista. Dovest će to, u konačnici, do velikih ušteda.
Koliki će izazov biti velika rekonstrukcija kazališne zgrade, očekuje se u vašem mandatu?
Ogroman je to pothvat, stajat će oko 11 milijuna eura, a kazalište će se morati potpuno iseliti. Novac će stići iz EU fondova, kroz Vladin Projekt Slavonija, Baranja i Srijem. Sve je spremno, čeka se samo apliciranje na natječaj. Dok budu trajali radovi, bit će važno zaposliti 208 ljudi, nitko ne smije biti bez posla i plaće. Imam rješenja za to, moraju se igrati mali programski formati u raznim prostorima. Čim dopusti vrijeme, s proljećem, postavit ćemo otvorenu pozornicu. No, problem će biti postaviti operu, najbliža adekvatna dvorana je u Slavonskom Brodu. Izazov će biti postići i da nas niti jedan čovjek ne napusti, jer nam nedostaje ljudi, posebice u glazbenom ansamblu. Želja nam je, ali i potreba, ustrojiti balet, za što su sluh pokazali gradonačelnik Ivan Vrkić i zamjenica mu Žana Gamoš, kao i župan Ivan Anušić, i hvala im na tome. Jer, 400.000 kuna potrošimo godišnje na balet, a taj iznos nemamo u proračunu. Osječani, pak, vole balet, “Orašar” i “Vragolasta djevojka” su nam bili rasprodani.
Strastvena ste zaljubljenica u sport, a pozvali ste i cijelo kazalište da u lipnju potrči s vama osječkim ulicama. Zašto je važno da vam se pridruže?
Naša vidljivost i marketing su jako važni. Usmena je predaja najbolji marketing. Teškom mukom zadržavamo broj gledatelja, a ne želimo povisivati cijenu ulaznica. S druge strane, tehnologija strašno utječe na mlađe generacije, zaboravljaju koliko je sport važan dio života. Mi ćemo trčati za ozdravljenje našeg Ivana Ćaćića, mladog dramskog glumca koji će uskoro postati otac, a boluje od leukemije.
Koliko često vježbate?
Trčim barem dva puta tjedno po deset kilometara, a jako volim ići u teretanu. Sramota je da intendantica bude zadnja u utrci, moram biti barem predzadnja! Duško Modrinić je jako angažiran u predstavi “Sugar” pa nema vremena trčati, možda njega prestignem! Ivana Čabraja i Aleksandar
prestići.• Bogdanović sve će nas