Nikad više ratova! Viče Europa. A mi?
Gorčinu izaziva činjenica da se politika 2019. i dalje zabavlja ustašama i partizanima, tko je koga pobijedio, da se glođemo oko pozdrava ZDS, da nam se pod nos gura crvena zvijezda i Titov kult s jedne te neko romantično ustaštvo s druge strane
Možete li zamisliti da u Hrvatskoj, ali i ne samo kod nas, jedan do drugoga sjednu nekadašnji partizanski piloti i piloti NDH, da se rukuju, grle, normalno pričaju o ratnim danima, da se nazivaju braćom? Samo na ovom detalju svjedoci smo koliko je Hrvatska još nazadna u odnosu na zapadne zemlje, koliko je još ideološki zatrovana, u rovovima Drugoga svjetskog rata
Svijet je obilježio 75. godišnjicu Dana D, savezničkog iskrcavanja u Normandiji u lipnju 1944. godine, što je bio najveći pomorski desant u povijesti ratovanja. Bio je to događaj koji je doveo do konačnog završetka Drugoga svjetskoga rata, operacija koja je trebala otvoriti drugu savezničku bojišnicu protiv Nijemaca, sa zapadne strane, kako bi se Staljinu olakšalo na istoku, i kako bi što prije došlo do poraza Hitlerove Njemačke. U svijet su ovih dana odlazile slike svjetskih čelnika zemalja koje su nekad bile i na suprotstavljenim stranama. Tako je sada sasvim normalno da u obilježavanju Dana D zajedno sudjeluju i britanski i američki i njemački čelnici.
U svijet su odlazile i slike veterana, savezničkih vojnika koji su još živi, a koji su bili sudionici te operacije. Ali u svijet su išle i neke druge slike, koje su u Hrvatskoj i danas još nezamislive. Nije to bilo samo za ovogodišnju obljetnicu Dana D. Jer se već godinama druže i susreću i prijateljuju, primjerice, bivši piloti britanskog RAF-a i njemačkog Luftwaffea. Tako su se i za ovogodišnju prigodu našli neki od njih, koji su 1944. bili ljuti
neprijatelji, jedni drugima izravna prijetnja, a danas se oslovljavaju kao braća. U svijet su otišle slike britanskih i njemačkih pilotskih veterana koji se prisjećaju tih ratnih godina, a koji si danas i već godinama unazad pružaju ruke i među njima nema više nikakve mržnje, netrpeljivosti, neprijateljstva…
To je sve rezultat postratovske Europe, širenja europskog zajedništva, mira, tolerancije, prosperiteta. To je budućnost, a ne neprestano jahanje na krvavoj prošlosti. To je i najveće postignuće postratovske Europe, da nakon Drugoga svjetskog rata Europa nije doživjela ni jedan novi veliki rat, i to zapadna Europa. Istok je malo drukčija priča, posebice raspad Jugoslavije. No i zato je nužna europska perspektiva zemalja koje još nisu ušle u EU, kako bi se prostor mira i prosperiteta u Europi širio. Nikad više ratova!
Možete li, međutim, zamisliti da u Hrvatskoj, ali i ne samo kod nas, jedan do drugoga sjednu nekadašnji partizanski piloti i piloti NDH, da se rukuju, grle, normalno pričaju o ratnim danima, da se nazivaju braćom? Samo na ovom detalju svjedoci smo koliko je Hrvatska još nazadna u odnosu na zapadne zemlje, koliko je još ideološki zatrovana, u rovovima Drugoga svjetskog rata. Gorčinu izaziva činjenica da se politika 2019. i dalje zabavlja ustašama i partizanima, tko je koga pobijedio, da se glođemo oko pozdrava ZDS, da nam se pod nos gura crvena zvijezda petokraka i Titov kult s jedne te neko romantično ustaštvo s druge strane. U magazinu “Vojna povijest” u lipnju 2012. godine objavili smo veliku priču o tome kako u Zagrebu već gotovo 70 godina žive nekadašnji ratni drugovi, članovi iste posade njemačkoga bombardera iz Drugoga svjetskog rata, Milivoj Boroša i Marko Zeljak. Oni su tada imali po 90 godina. Kako je pisao kolega Vladimir Brnardić, koji je o tome snimio i dokumentarni film, bivši kolege ne razgovaraju i ne žele se vidjeti gotovo punih sedam desetljeća, još od sudbonosnog ljetnoga dana 1942. godine. Naime, tijekom polaska Hrvatske bombarderske legije na Istočno bojište jedan je bombarder s hrvatskim oznakama 25. lipnja 1942. preletio crtu bojišta i spustio se na sovjetsku stranu. Četveročlana posada hrvatskih legionara predala se Sovjetima. Prva trojica - braća Lav i Oleg Okševski te Boroša - zajedno su organizirali bijeg kako bi se pridružili Sovjetima u borbi protiv njemačke invazije. Četvrti član posade - Zeljak - praktički je otet. Ipak, unatoč dobrovoljnom preletu još godinu i pol svi su ostali u zarobljeništvu. Boroša se zatim pridružio Prvom jugoslavenskom odredu u SSSR-u. Ondje se i školovao za pilota, a nakon završetka rata službovao je u Jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu. Oteti Marko Zeljak odbio je ući u Jugoslavensku brigadu sastavljenu od ratnih zarobljenika pa se iz zarobljeništva vratio tek 1947.
Od tada se dva nekadašnja ratna druga, Boroša i Zeljak, više nikada nisu sreli iako su obojica živjela u Zagrebu. Svaki je drugačije gledao na presudni događaj njihova života, a kroz njihove stavove reflektira se podvojenost hrvatskoga društva za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije njega. Na žalost, u Hrvatskoj mnogi misle da će budućnost učiniti boljom ako i prošlost učine boljom. Ta ideološka zatrovanost također je jedan od razloga zašto smo danas prosperitetno na dnu zemalja EU.