Nehumanitarna svakidašnjica humanitaraca

Organizacija koja se zalaže za dobro u svijetu opet se našla u negativnim udarnim vijestima. Doznalo se da Amnesty International mijenja svoje rukovodstvo. Glavni tajnik Kumi Naidoo najavio je da će petoro od sedmoro članova Generalne direkcije do listopada podnijeti ostavke, izvještava Deutsche Welle.

Pozadina svega je neovisni izvještaj koji je ova organizacija za ljudska prava naručila nakon što su prošle godine jedan dugogodišnji član organizacije kao i jedna praktikantica počinili samoubojstvo. U oproštajnom pismu, spomenuti član je govorio o nepodnošljivom pritisku na poslu. Još i prije objavljivanja vještačenja u veljači Naidoo je najavio konzekvence. U izvještaju se govori o “otrovnoj” radnoj klimi, obilježenoj neuobičajeno velikim stresom, “mobingom i javnim ponižavanjem kao instrumentom rukovođenja”, nepovjerenju, izostanku priznanja za dobar rad, i lošoj dinamici odnosa između rukovodstva i službenika (“mi protiv njih”). Zaposleni izvještavaju i o zloupotrebi položaja i diskriminaciji. Gotovo 40 posto od 475 ispitanih navelo je da je radeći za Amnesty steklo fizičke ili psihičke probleme. Neka nastojanja organizacije da poboljša raspoloženje zaposlenih su bila “ad hoc, reaktivna i izolirana”.

U jednom neovisnom izvještaju o uvjetima rada u britanskoj NVO Oxfam objavljenom u siječnju, također se govori o zatrovanom radnom okruženju – zaposleni govore o rasizmu, elitizmu, mobingu i krutim hijerarhijama. U listopadu je objavljena i neovisna ekspertiza o uvjetima rada u britanskoj humanitarnoj organizaciji Save the Children. 28 posto ispitanih su naveli da su doživjeli maltretiranja ili diskriminaciju.

“Ono što me često zbunjivalo jeste diskrepancija između imidža organizacija za koje sam radila i zatrovane atmosfere u njima”, napisala je prošlog ljeta za list Guardian britanska novinarka i bivša humanitarna radnica Saista Aziz. Ona dodaje da je bila “izložena najgorim formama rasizma, seksizma i seksualnog uznemiravanja” i da su se humanitarne organizacije “predugo koncentrirale na njihovu dobrotvornu sliku u svijetu a da se nisu htjele baviti i tamnom stranom svega”.

To što tako loši uvjeti za rad vladaju baš u humanitarnim organizacijama, može imati mnogo uzroka. Neki su možda skriveni u samoj prirodi humanitarnog rada. Onaj tko je stalno suočen sa zlodjelima, u opasnosti je da doživi “sekundarnu traumu” kako to piše u vještačenju o Amnestyju. “Kada svakog dana gledate što ljudi jedni drugima čine, to ima visoku cijenu”, citira se u izvještaju jedan od službenika: “Imao sam noćne more. Počeo sam sanjati teške snove u kojima se osjećam nesigurno, jer me muče i ubijaju”.

Riječ je o radu u kojemu stres spada u rizik posla. Onaj tko redovito radi s protokolima o mučenju, mora dobiti socijalnu podršku, kaže Maggie Schauer, voditeljica Centra za psihotraumatologiju Sveučilišta u Konstanzu. Pomagači nerado pokazuju da su ranjivi i u slučaju potrebe se radije povjeravaju ljudima s kojima mogu razgovarati na istoj razini nego eksternim kontrolorima. Zato je važno da “suradnja na poslu bude dobra, da se kolege međusobno podržavaju”. Radna klima mora biti takva “da se ljudima pokazuje da se njihov rad cijeni”, prenosi ova istraživačica trauma. Upravo kao da u Amnestyju i drugim humanitarnim organizacijama

• nije slučaj.

Iz stranih medija Deutsche Welle