Ženu koju je bivši suprug zamalo ubio socijalna služba nadzire, ali joj ne pomaže
Koliko je sustav apsurdan i krut prema žrtvi nasilja, pokazalo se u slučaju 25-godišnje Mihaele I., koju je bivši suprug 31. siječnja zamalo ubio pred njihovom malom djecom. Od smrti pod udarcima utega u prtljažniku automobila, kamo ju je na silu uvukao, mladu su ženu spasili prolaznici. Završila je u bolnici sa smrskanom desnom rukom i višestrukim frakturama lubanje. Da je glava primila sve udarce koje je rukom zaustavljala, usmrtili bi je, kazali su joj liječnici. Jedan joj je prst ostao nefunkcionalan, užasne glavobolje imat će cijeli život, no liječnici su je zaliječili. A onda ju je preuzela birokracija.
Birokracija na djelu
Centar za socijalnu skrb uputio ju je u sigurnu kuću, ali nisu rekli u kojem je žrtva stanju. Sa šipkama u ruci Mihaela nije mogla ni premotati dijete, a Kuća ima smještaj i stručnu pomoć, ali ne i njegu. U bolnici su joj rekli da obrijanu glavu otkrije da se rane suše, a to nije veseo prizor za ostale traumatizirane žene i, pogotovo, za djecu. S djecom se prvo preselila k prijateljici, pa u unajmljeni stan. Na bolovanju, uz razumijevanje poslodavca kod kojeg je na stručnom osposobljavanju, sama je zatražila jednokratnu novčanu pomoć, nisu to u Centru učinili. Pomogli su joj i iz Zaklade Solidarna. Kako najam stana istječe 1. srpnja, očajnički je pisala predsjednici Republike, ministrici socijale, premijeru, Milanu Bandiću... – Svi su proslijedili moj dopis dalje, a iako sam rođena Zagrepčanka, zbog privremenog seljenja nemam desetogodišnji kontinuitet življenja u Zagrebu i zato ne ispunjavam uvjete za gradski stan. Formalno, nisam ni žrtva nasilja jer nemam takvu pravomoćnu presudu – govori Mihaela. Brutalni napad socijalna “Ne mogu sjesti i pisati čovjeku koji me htio ubiti. A kažu da moram ili bi me mogli kazneno prijaviti”
je služba zabilježila kao prvi incident, premda je ona i prethodno prijavljivala da je bivši suprug prati te da ju je već jednom i udario. “Prvi je otkad sam ja preuzela slučaj”, glasilo je obrazloženje socijalne radnice iz novog stručnog tima. Naime, nakon što se s jednim timom uhodala i oni su temeljito upoznali nju i sve okolnosti slučaja, dodijeljen joj je novi tim. Koliko se ozbiljno tretiraju prijave nasilja u obitelji, pokazuje i to što je prvu njezinu prijavu od 24. rujna prošle godine, kad ju je bivši suprug prvi put udario, policija poslala prekršajnom sudu tek 4. veljače, nakon drugog, ubilačkog napada utezima.
– Dan nakon napada, nazvala me socijalna radnica i rekla mi da sudski pokrenem zahtjev za zabranu viđanja Tomislava s djecom. Moja odvjetnica, međutim, rekla mi je da bi to centar trebao napraviti, jer svakim postupkom koji pokrenemo, navlačimo još veću Tomislavovu mržnju i jednog dana kad izađe iz zatvora, opet će se okomiti na nas. Centar je, međutim, danima radio pritisak da to učinim sa svojom odvjetnicom, dok mi odvjetnica nije otkazala punomoć – priča Mihaela. Tek naknadno centar je pristao pokrenuti taj zahtjev i 6. veljače sud su obavijestili da mijenjaju svoje mišljenje i traže zabranu viđanja.
“Ma preživjet ćete”
Najnoviji udarac Mihaela je doživjela prošli tjedan.
– Nazvala me socijalna radnica i kazala da im je Tomislav iz pritvora poslao dugo pismo u kojem traži informacije o djeci. Rekla mi je da će mu odgovoriti kako oni nisu dužni davati mu te informacije, ali je to obveza roditelja koji stanuje s djecom. Kad sam rekla da nisam spremna obratiti se čovjeku koji me htio ubiti i da ću se savjetovati s odvjetnicom, rekla je neka mu napišem bar tri rečenice. Odvjetnica mi je kazala da roditelj ima tu obvezu kad je riječ o civiliziranom razvodu, ali ne i kad je riječ o pokušaju ubojstva i to pred djetetom, koje i danas zbog toga odlazi psihologu. Nadzornica mi je čak rekla da bih, ne pišem li mu, mogla zaraditi kaznenu prijavu. Kad sam joj rekla da ne mogu sjesti i pisati mu, rekla mi je: “Ma sve ste preživjeli pa možete još i to!” – u nevjerici priča. Mihaela se vratila na posao, upisala dodatno obrazovanje kako bi svojoj djeci osigurala bolju budućnost. – Igramo se, idemo na vježbe, nastojim na sve načine uljepšati im život nakon traume koju su proživjela i koje se starije dijete sjeća. U vrijeme razvoda, zbog međusobnih optuživanja Tomislava i mene, uveli su mjeru nadzora nad obitelji. Sredinom svibnja tu su mjeru produljili, uz obrazloženje da je to u svrhu osnaživanja roditeljskih kompetencija majke i pružanja pomoći i potpore. Pitala sam ih znači li to da će mi pomoći naći stan i zaštititi me kada on izađe iz zatvora. Rekli su da neće – opisala je ova mlada žena, kojoj očito ne pomažu puno ni Istanbulska
• konvencija ni novi protokoli.