KAKO SU SIMPAKATOLICI NAJURILI KATOLIBANE
Simpatični ovi katolici, ha? Prije mjesec dana rasplesalo ih se i raspjevalo oko 18.000 u Areni na “Progledaj srcem”, nekoliko tjedana nakon toga u Maksimir, nakon neuobičajenih svibanjskih kiša, izletjeli fit-katolici i osim tjelovježbe predstavili i važan duhovni sadržaj. A pojavile su se i katoličke influencerice, poput Emine i Marijete, koje milijune sljeditelja na društvenim mrežama ne privlače golišavim fotografijama, nego citatima iz Evanđelja. Preko noći su, zapravo, nestali “katolibani”, a na svjetlo dana došli neki simpa-katolici. Baš dobro. Zapravo, ti simpa-katolici postoje već godinama među nama i nisu se rodili jučer. To su mahom mladi ljudi u punoj snazi, na studijima ili sa završenim fakultetima, zaposleni, u vezama ili vlastitim obiteljima. Do javnosti su teško dolazili zbog nekoliko razloga. S jedne strane, nije iz zanimala ovozemaljska kratkotrajna i prolazna popularnost, a s druge bili su oprezni i nisu htjeli na sebe navlačiti bijes razularenih bezumnika i njihovo etiketiranje i pljuvanje po portalima i društvenim mrežama. Naprosto su čekali svoj trenutak i sa svojim mladim duhovnicima (poput npr. Borisa Jozića i cijele njegove yuotubovske ekipe “Pod smokvom”) radili na sebi, izgrađujući međusobno snažne veze, baš onako kršćanski. Simpa-katolici izravan su odgovor na poziv nove evangelizacije, tj. onoga što papa Franjo naziva odlaskom na margine, na rubove života. Ti rubovi nisu nužno humanitarne akcije i posjeti siromašnim obiteljima, skupljanje karitativne pomoći uoči velikih blagdana i traženje siromaha po ulicama kako bismo mu tutnuli u ruke neku smiješnu kunu. To, često, ionako služi samo vlastitom egu onoga koji daruje. Odlazak “na margine” može biti upravo ovo što je prezentirano u projektu “Fit-katolik”, a to je neizravno suprotstavljanje modernom kultu tijela i lijepog izgleda zbog njega sama, tj. puke vanjštine. Nabildavati se i trčati do besvijesti, ganjati bicikle i role po gradu nema nikakva smisla ako iza toga ne stoji čvrsta i strukturirana duhovnost. Jer tijelo je, po Evanđelju, hram Duha Svetoga, pa ga treba čuvati i paziti, brinuti o njemu i njegovati ga. Ali ne stvarati kult od njegove mišićavosti ili zategnutosti bora.
Simpa-katolici pokazuju nam kako možemo na suvremen način otići na margine svoga života i gledajući se u zrcalo vlastite stvarnosti sami u sebi pronaći ta rubna područja i periferije svojih osobnosti na kojima itekako imamo što raditi. Oni su odgovor i onima skrupuloznima u samoj Crkvi, koji od vlastite “pobožnosti” više ni u bližnjemu ni u samima sebi ne vide sliku Božju, pa sve oko sebe melju svojim naopakim i rigidnim naukom. I najčešće s protivničke strane pronalaze iste takve duše, koje istom rigidnošću i bezumnošću lijepe isključujuće etikete drugačijima oko sebe. Simpa-katolici, kako se vidi, tome su znali doskočiti. Jednostavnim svjedočenjem života onakvim kakav on jest. Ispravnošću i uvjerenošću o ono što vjeruju, svima usprkos i unatoč.