Ja jedva hodam, a oni su na slobodi
Svejedno je kakve zakone imamo kad se ne provode. Tužit ću sve koji su me pretukli
– Kad mi je prvi udarac “sletio” na glavu, osjetio sam kako mi kost puca. U cijelom tom kaosu nisam vidio tko me udario, nego samo nogu te osobe koja me pogodila negdje u čelo, malo iznad očiju. Moja glava mu je naletjela kao nogometna lopta na volej jer sam se sagnuo kako me razni predmeti koje su bacali po ulici ne bi pogodili u glavu. U tom polučučećem položaju pokušao sam prijeći cestu kako bih pobjegao od tučnjave, ali nisam daleko dospio – prisjeća se Ivan C. (32) svibanjskog nedjeljnog popodneva kada je, sasvim slučajno, samo zato što se u krivo vrijeme zatekao na krivom mjestu, gotovo na smrt pretučen. Od tada je prošlo nešto manje od tri tjedna, a ožiljci i masnice na njegovu licu i tijelu i dalje su toliko vidljive da izgledaju kao da ih je dobio dan ili dva prije. S Ivanom smo razgovarali kako bismo upozorili javnost na sve više nasilja na ulicama. Država tome mora stati na kraj.
Neke ozljede neće zacijeljeti
– Sad sam pravi maneken naspram onoga kako sam izgledao prije tri tjedna. Kad sam ušao u stan, možda deset ili petnaest minuta nakon što sam pretučen, i pogledao se u ogledalo, doslovno se nisam mogao prepoznati. Nos kao da uopće nisam imao, bio je skroz spljošten, krv je iz njega išla kao iz pipe, lijevo oko nisam mogao niti malo otvoriti, nisam osjećao baš ništa na licu, niti jezik, nepce, zube, ništa. Evo, samo da ilustriram, u jednom trenutku sam jezikom prešao preko zuba i osjetio sam da se klima. Kasnije su mi doktori rekli da se nije klimao zub, nego vilica. Znači doslovno sam jezikom pomicao vlastitu vilicu koliko je bila razbijena – prisjeća se Ivan. Dok u dnevnom boravku svog stana na Borongaju govori o scenama koje su se tog 26. svibnja oko 17.45 sati odigrale na križanju Branimirove i Ulice Donje Svetice, njegova majka Štefica sjedi na balkonu. Teško joj je, kaže, opet slušati detalje tog horora zbog kojeg je umalo ostala bez djeteta.
– Uzela sam bolovanje kako bih mogla biti s njim dok mu nema supruge. Teško se kreće, naknadno su mu otkrili i tromb u nozi, tako da sada mora paziti i u kojem položaju sjedi, jedva nekako jede hranu na žlicu, strah me ostaviti ga samog – govori Štefica. Ivanov oporavak trajat će još najmanje pola godine, a vjerojatnije godinu dana, a neke od ozljeda nikada neće do kraja zacijeljeti. A zašto? Sve to zbog dvije skupine, kako kaže, potpunih budala. Tog se dana kada je pretučen na Maksimiru igrao nogometni derbi između Dinama i Hajduka, a dvadesetak pripadnika BBB-a s jedne i Torcide s druge strane dogovorili su međusobnu tučnjavu upravo na spomenutom križanju na kojem se našao Ivan koji se vraćao od svoje tete s nedjeljnog ručka. Na sebi je imao “običnu” odjeću bez ikakvih navijačkih obilježja, a jedino što se možda isticalo bila je plava šilterica.
– Stajao sam na križanju koje je regulirao prometni policajac i čekao da zaustavi automobile koji su išli Branimirovom tako da mogu prijeći cestu. U tom trenutku iza sebe sam čuo kako netko viče, mislim da je bio Boys, kako viče “pi*** vam materina tovarska”, okrenuo sam se i vidio tog čovjeka kako trči prema sredini križanja. Vikao je to cijelo vrijeme dok je trčao, mislio sam prvo da će napasti policajca, ali onda je prošao pokraj njega i krenuo prema dva bijela kombija koja su stala na križanju. Iz kombija su tada počeli izlaziti ti torcidaši i zaletjeli su se prema Boysima koji su bili iza mene. Pretpostavljam da, kako sam im ja bio na putu, a i zbog plave šilterice, da su pomislili da sam Boys i tada sam dobio onaj prvi udarac od kojeg mi je napuknula lubanja, a kad sam pao na pod, još mi je doletio jedan udarac točno u lice. Osjetio sam kako mi se sve miče u licu i kako sve puca, i nakon tog trenutka se uopće ne sjećam idućih tridesetak sekundi. Kako su mi kasnije drugi prepričali, dobio sam još najmanje deset udaraca nogom u glavu dok sam ležao – kazuje Ivan. Pridignuo se, ne zna ni sam kako, i uspio doći do stepenica ispod nadvožnjaka koje se nalaze pedesetak metara dalje, ali tog bježanja uopće se ne sjeća. Na snimci koju je snimio jedan od stanara iz obližnje zgrade vidi se kako ga dvojica huligana udaraju po leđima. Kada se dočepao stepenica tamo su ga dočekala dva jača mladića u crnim majicama i pomogli mu da dođe do stana. Pridržavali su ga, a kada su došli do zgrade dao im je ključ da otključaju ulazna vrata jer on nije mogao pogoditi bravu. Kad su ušli u stan, pozvao je susjeda, a dvojica mladića su otišla.
– Susjed je nazvao hitnu, a ja svog brata. Nakon što me hitna
dovezla u KB Dubravu, obavili su sve preglede, a onda je uslijedio šok. Čuo sam doktora kako govori da “ima krvarenje u mozgu i da hitno mora na operaciju”, kroz glavu su mi prolazili svakakvi filmovi, ali ispalo je kako su ipak mislili na nekog drugog pacijenta, i da je došlo do male zabune – prisjeća se Ivan.
Ljeto kao u “kućnom pritvoru”
Tri je dana morao čekati da mu splasnu otekline kako bi ga operirali, a zatim je još 11 dana proveo u bolnici. Nije mogao piti ni na slamku, nego su ga hranili žlicom, ali s obzirom na to da uopće nije imao osjet, hrana mu je ispadala iz usta. Kašastu hranu mora jesti još najmanje tri mjeseca, a osjet u licu neće imati još mjesecima, a vjerojatno nikada više i neće doći “na sto posto”. Ovo ljeto provest će, kako kaže, u kućnom pritvoru jer ne smije puno hodati, a posebno zato što su mu u desnoj nozi otkrili tromb dan prije nego što je pušten kući.
– Želim o ovome govoriti, ali ne želim uopće davati medijski prostor tim kretenima koji su to napravili jer je njima to u interesu, oni su kao face jer su nekog pretukli ili bili pretučeni. Ja ću ih sigurno sve tužiti i za naknadu štete, a kada me pitate što mislim o tome da su na slobodi, što drugo da vam kažem nego da, s obzirom na to da su mogli biti pritvoreni, ali nisu, mislim da je svejedno kakve zakone imamo kada se očito
• ni oni ne provode – zaključuje.
NE ŽELIM DAVATI MEDIJSKI PROSTOR TIM KRETENIMA KOJI SU OVO NAPRAVILI
DOBIO SAM NAJMANJE DESET UDARACA U LICE DOK SAM LEŽAO NA PODU