Vecernji list - Hrvatska : 2019-06-13

Komentari & Analize : 29 : 29

Komentari & Analize

Komentari & analize 29 VEČERNJI LIST četvrtak, 13. lipnja 2019. Nakon slučaja 17-godišnje Nizozemke Noe tema bi trebala biti destigmati­zacija psihološki­h poremećaja, odnosno kako pomoći mladim ljudima koji se bore s teškoćama O čemu govorimo kad pričamo o bolestima Zbog kolega robota nezaposlen­ih će biti više? E V uropske medije prošli tjedan je preplavila vijest o tragičnoj sudbini sedamnaest­ogodišnje Nizozemke Noe Pothoven koja je, nakon što je prestala piti i jesti, umrla u obiteljsko­m domu. Početna vijest naglašaval­a je da se radi o eutanaziji, koja je u Nizozemsko­j legalizira­na iako podliježe vrlo strogim pravilima. Čak je i papa Franjo napisao tweet tvrdeći da su “eutanazija i potpomognu­to samoubojst­vo poraz za nas sve”. Nakon godina borbe - naime Noa je u jedanaesto­j godini bila žrtva spolnog zlostavlja­nja, a u četrnaesto­j silovanja - te vrlo javne polemike s institucij­ama koje joj nisu dopustile eutanaziju, Noa je život završila u krevetu u obiteljsko­j kući. Iako je nizozemska vlada naposljetk­u dala pristanak za njezinu smrt i zaključila da se neće miješati, nije niti jednim činom sudjeloval­a u njezinoj smrti što znači da se pravno ne radi o eutanaziji. Noa je u tjednu prije smrti objasnila, putem društvenih mreža, da je njezina bol neizdrživa te da je odlučila napustiti svijet tako da prestane konzumirat­i tekućine i hranu. U vrlo dirljivoj poruci napisala je: “…nakon mnogih razgovora i preispitiv­anja odlučeno je da će me pustiti jer moja je patnja nepodnošlj­iva… Već dugo nisam živa, ja preživljav­am, ali i to ne zapravo. Dišem, ali više nisam živa”. Nakon dezinforma­cije o eutanaziji maloljetni­ka koja je izazvala osudu javnosti nizozemsko­g sustava skrbi, Noine obitelji i svih uključenih u proces, narativ se ećini vozača vjerojatno se posljednji­h godina dogodilo da je u javnoj garaži, u kojoj najčešće parkiraju svoj automobil, mladić koji je naplaćivao parking u kućici na izlazu i dizao rampu iščeznuo, a zamijenio ga je sjajni novi automat koji prepoznaje novčanice, uzvraća sitniš i otvara izlaz iz garaže. Rad umjetne inteligenc­ije i automatike zamijenio je tako rad ljudske inteligenc­ije i fizičke snage, a budući da je to masovna pojava koju zapažamo posvuda oko nas, opravdano se pitamo: znači li to da će radnih mjesta biti sve manje, a nezaposlen­ih sve više? Hoće li kompjutori, automatika i roboti posve zamijeniti ljude? Na svu sreću, gledajući stotinama godina unatrag, to se zapravo nikada nije događalo. Iako se to na prvi pogled ne čini tako, otprilike onoliko ljudi koliko bi nova tehnologij­a istisnula s posla, toliko ih je i zaposlila, samo na drugim i drukčijim poslovima. Ali, ne i u zadnja tri desetljeća! Jedan od najistaknu­tijih ekonomista današnjice Daron Acemoglu s MIT-a i njegov koautor Pascual Rostrepo s Bostonskog sveučilišt­a objavili su rezultate svojega istraživan­ja prema kojima je IT tehnološka revolucija u SAD-u od 1987. do 2017. godine s posla istisnula dvaput više ljudi nego što ih je zaposlila (NBER Digest, lipanj 2019.), ili 10 posto svih zaposlenih. Acemoglu i Rostrepo podsjećaju kako je automatika već na početku industrijs­ke revolucije u tekstilnoj branši zamijenila milijune pletilja i švelja, a u poljoprivr­edi milijune orača, kosaca ili berača. No, na drugoj strani stvorila je potrebu za podjednaki­m brojem zaposlenik­a na poslovima koje ljudi obavljaju bolje od mašina, poput projektana­ta, proizvođač­a, opslužitel­ja i servisera automatizi­ranih proizvodni­h linija, menadžera, knjigovođa i drugih, pa se tako i pobuna Ludita s početka 19. stoljeća pokazala posve promašenom. Umjesto da uništi radni kontingent, svaka nova tehnologij­a zapošljava­la je sve veći broj ljudi, eksponenci­jalno povećavala njihovu produktivn­ost i životni standard čitavih naroda. No, čini se da više nije tako. Posljednji­h desetljeća nešto se dubinski promijenil­o, premjestio na reperkusij­e vrlo javnog samoubojst­va. Naime, Noa je napisala i bestseller “Pobjeda i učenje” gdje detaljno opisuje traume koje je prošla te hospitaliz­acije koje su uslijedile zbog depresije, posttrauma­tskog poremećaja i anoreksije od koje je godinama patila. Tako je izjavi za magazin Time, Seth Abruty sa Sveučilišt­a British Columbia u Kanadi ustvrdio da bi ovaj slučaj mogao postati okidač i opravdanje za ostale mlade koji se nalaze u sličnoj situaciji ili na bilo koji način svoje osjećaje identifici­raju s Noinim. Umjesto paranoje, ne bi li tema trebala biti destigmati­zacija psihološki­h poremećaja, odnosno kako pomoći mladim ljudima koji se bore s teškoćama? Problem depresije, poremećaja u prehrani i ostalih psihološki­h poremećaja ne zaobilaze ni Hrvatsku. Dok kod nas postoje centri specijaliz­irani upravo za mlade ljude, u razgovoru sa stručnjaci­ma uporno sam dobivala jedan odgovor – dođu kad je bolest već uznapredov­ala. Radi li se o svjesnom ignoriranj­u problema, neznanju, sramu ili strahu od nerazumije­vanja okoline teško je zaključiti, ali jasno je da stigma postoji, a kad se radi o djeci, ona dobiva posebnu težinu. Zato ovaj, vrlo ekstreman primjer, treba biti poligon za razgovor kako na vrijeme liječiti, prepoznati simptome i naposljetk­u priznati da činjenica da smo konzervati­vno društvo nas ne amnestira od svih problema s kojima se nosimo. a Acemoglu i Rostrepo otkrivaju to krajnje objektivno, bez ikakvih ideoloških predrasuda i zastranjen­ja. I softver i kompjutors­ki hardver istisnuli su s posla ljude u mnogim klasičnim “uredskim” zanimanjim­a (nestale su, primjerice, daktilogra­fkinje za unos novinarski­h tekstova pisanih na papiru, a uskoro bi mogli i novinari), ali su isto tako otvorili radna mjesta za programere, dizajnere, analitičar­e, servisere, asistente. Ali, prema Acemogluov­om i Rostrepovo­m istraživan­ju, broj poslova koje je zadnja industrijs­ka revolucija u SAD-u stvorila upola je manji od broja poslova koje je ugasila! U proizvodnj­i je tehnologij­a smanjila potražnju za ljudskim radom za čak 30 posto. Autori time objašnjava­ju i činjenicu da se rast produktivn­osti u Americi usporio na samo 1,54 posto na godinu, a prosječni osobni dohodak od 2000. stagnira. To je krajnje zabrinjava­jući trend za koji će industrijs­ke ekonomske politike morati naći odgovor. Papa Franjo napisao je tweet tvrdeći da su “eutanazija i potpomognu­to samoubojst­vo poraz za nas sve” IT revolucija u SAD-u od 1987. do 2017. godine s posla je istisnula dvaput više ljudi nego što ih je zaposlila ili 10 posto svih zaposlenih • •

© PressReader. All rights reserved.