Kako je Hrvatska prekrštena u “zemlju mržnje i nasilja”
Upriopćenju iz Plenkovićeva Ureda kaže se kako “predsjednik Vlade izražava najdublju sućut obitelji gospodina Radoja Petkovića, potpredsjednika Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Kastva, koji je tragično podlegao ozljedama zadobivenim u nedavnom brutalnom napadu na području općine Viškovo”, te “oštro osuđuje ovakav čin nasilja i nesnošljivosti usmjeren prema pripadnicima nacionalnih manjina”. Sućut zbog smrti dužnosnika srpske zajednice je normalna i očekivana, ali policija i Državno odvjetništvo dosad nisu ustanovili i objavili da je riječ o etnički motiviranom napadu nego se radi o premlaćivanju nakon svađe u kafiću, kad je žrtva izišla iz lokala i htjela ući u automobil.
Zasad se, dakle, može reći da nije riječ o “činu nasilja i nesnošljivosti usmjerenom prema pripadnicima nacionalnih manjina”? To izostavljanje bitne osobine slučaja slično je stavovima Milorada Pupovca, koji ugroženost Srba vidi i gdje je nema te uveličava gdje je ima.
No što god koalicijski drugovi kazali ne može se biti ravnodušan prema napadima na Srbe. Ni u jednom slučaju dosad nisam vidio da im se tko u Hrvatskoj veseli ili ih podupire. Osim toga, postoje i neusporedivo brojnija druga nasilja, pa i između pripadnika različitih regija i navijačkih skupina, što je također izraz neke vrste rasizma i mržnje.
Na kraju krajeva, nasilnik je nasilnik, pa i kad mu je izgovor za nasilje nečija nacionalna pripadnost, on je u prvom redu gladan nasilja a hrani kojom utoljuje tu glad, samo daje ime. Ako su ta hrana danas Srbi, sutra mogu biti Hrvati, “tovari”, “purgeri” ili koji drugi, a preksutra netko iz vlastite mu obitelji.
Kad napada Srbe, on misli da je rodoljub, heroj, a nije nego je izrod i kukavica, isto kao što je izrod i kukavica kad napada bilo koga drugoga.
To je i stajalište bračke Torcide koja u priopćenju nakon napada na sezonske radnike u Supetru prigovara gradonačelnici i drugima što krivnju prenose na svu Torcidu, a riječ je o pojedincima i odgovorni su samo pojedinci od kojih se Torcida ograđuje. Kad bi se tako odnosilo prema nasilju nad Srbima ono bi brojem bilo zanemarivo.
Postoji u logici pogrešno zaključivanje u kojem se jedan ili dva slučaja poopćavaju, pa će tako žena mužu reći da se srami, da svi njihovi prijatelji imaju novi automobil a “naš se raspada”, premda je to daleko od istine, jer novi automobil imaju vrlo rijetki prijatelji.
Tako će Pupovac iskoristiti supetarski
PUPOVAC ĆE ISKORISTITI SUPETARSKI SLUČAJ I REĆI DA ŽIVI U “ZEMLJI MRŽNJE I NASILJA”, PONOVITI BEOGRADSKU PROPAGANDU PRIJE POČETKA DOMOVINSKOG RATA KOJA JE TAKOĐER TAKVOM VIDJELA HRVATSKU
slučaj i reći da živi u “zemlji mržnje i nasilja”, ponoviti beogradsku propagandu prije početka Domovinskog rata, a poznat je i njegov stav o Oluji i njegovo protupitanje novinaru: “Mislite li da Srbi mogu Oluju staviti u pozitivan kontekst?”. Recimo tek toliko da je u pozitivan kontekst mogu staviti Srbi koji su u njoj bili hrvatski branitelji. Kada bi se oslobodio poopćavanja, koje zna prijeći u optužbu protiv cijele zemlje, Lijepa naša ne bi Pupovcu bila “zemlja mržnje i nasilja” nego zemlja zločina i kazne, kršenja zakona i zaštite zakona, incidentnog suđenja nasiljem i pravosuđa, krivnje pojedinaca a ne Hrvatske. Pupovac reče kako svi osmaši kad odlaze u Vukovar slušaju da je nikad optuženi i osuđeni zastupnik koji sjedi u Saboru, Vojislav Stanimirović, ratni zločinac. Te dodaje: “Ako je on, onda sam i ja”.
Pa kad već daje povoda recimo da je lijevi Jutarnji list svojedobno pod naslovom “Pupovac: Ljevičar kojeg Račan nije volio...” podsjetio kako je “u veljači 1992. optužio Katoličku crkvu da je u Hrvatskoj pokrstila 11.000 srpske djece. Pritom nije ponudio dokaze. Uslijedili su žestoki napadi. Kardinal Franjo Kuharić tražio je da se informacija provjeri, a najpoznatiji katolički publicist Živko Kustić kategorički je ustvrdio da nije zabilježen nijedan takav slučaj.” Potom je okružni tužitelj “podigao optužnicu protiv Pupovca zbog iznošenja lažnih vijesti i tvrdnji, za što se predviđala kazna do pet godina zatvora. No do procesa nikad nije došlo. Prema riječima člana tadašnje vlade, Pupovca je spasio Franjo Tuđman koji je procijenio da bi proces bio politički kontraproduktivan”. Dakle, Pupovčeve krivotvorine o ugroženosti Srba u Hrvatskoj kakvima se i danas služi imaju dugu tradiciju. Jedan izolirani incident u Supetru, koji su osudili svi kojih se na ovaj ili onaj način doticao i koji su to trebali učiniti, incident koji nije ni u kakvu srodstvu sa stanjem u Supetru, na Braču i u cijeloj Hrvatskoj, “pokrstio” je upravo kao posljedicu stanja u “zemlji
• mržnje i nasilja”.