Tuđman u Vukovaru nije ostao dužan ni Hrvatima ni Srbima, zašto bismo se zaduživali danas?
Pridonosi li pomirenju ako Ustavni sud objavi zahtjev da se srpskoj manjini osigura pravo na njihovo pismo u Vukovaru, a gradonačelnik Penava to odbija provesti dok se svi ratni zločinci ne privedu pravdi?
Stanje duhova u Vukovaru i oko Vukovaru i danas je toliko opterećeno jakim emocijama i lošim uspomenama na epska stradanja njegovih stanovnika da u svakoj novoj (ne)prilici nešto u tome gradu ponovno strada. Teško je, još uvijek, racionalno govoriti što se sve ljudima ondje radilo, čak i s distance kad se ratovi obično arhiviraju; neće biti ništa lakše sve dok se ne utvrde zločini i odrede kazne i dok živi ne pokopaju svoje mrtve. U tom je gradonačelnik Ivan Penava sasvim u pravu. Teško je rat istjerati iz srca i iz glava ljudi, onih koji su ga preživjeli, a osobito onih koji ga nisu doživjeli. No, nisu ni Nijemci i Francuzi najprije (is)tjerali na čistac sve svoje zločince pa tek onda išli u izgradnju međusobnog pomirenja. Poslije takvih kataklizmi, kazna je ruka pravde, a ne mač osvete; pomirenje dođe kao dar Božji. Nije nevažno hoće li se i u Vukovaru kazniti ljudi koji su (po) činili strašne zločine; kazne nikome neće vratiti život, ali će svima omogućiti lakši suživot. Od tog moralnog i političkog standarda ne može se odstupati, a da se ne
napravi koncesija agresoru i ne nanese nova šteta žrtvama agresije. Nije ništa manje važno da se osudi politika koja je zločine pripremila, poticala i izvodila, i da to najprije učini svatko kod sebe; pomirenje je moguće samo ako se izvodi na čistom ili očišćenom terenu i ako polazi od čistih političkih pozicija: tko je što bio (u) radio u ratu?
Oblozi za sol na rani
Je li hrvatsko pravosuđe svoju operaciju dovelo do kraja? Tuđmanova abolicija, etična koliko i pragmatična, spriječila je moguću osvetu; je li zaustavila pravdu? Međunarodno pravosuđe toliko se plašilo osvete da je izbjegavalo pravdu, da s pravom iritira, ne samo vukovarske žrtve. Je li hrvatska politika propustila da stradanje Vukovara bolje predstavi kao pitanje europske (ne) odgovornosti, a ne samo kao pitanje hrvatskih prava, ili kao pitanje narušenih hrvatsko-srpskih odnosa? Europa 50 godina nije doživjela da nove horde osvajača, žednih „krvi“i gladnih „salate“, slobodno marširaju i bezočno ruše sve pred sobom; zato i razjedinjena Europa nosi Vukovar na savjesti; nije ni malim prstom maknula da zaustavi njegovo razaranje i spriječi masovnu tragediju pripadnika jednoga naroda čija je jedina krivnja u to vrijeme bila u tome što je htio svoju državu i svoju slobodu? Dobro govori vukovarski gradonačelnik kad kaže da se to ne može zaboraviti; manje je uvjerljiv kad misli da nije došlo vrijeme za „proširenje ljudskih prava“i da treba riješiti pitanja rata kako bi se mogla rješavati pitanja mira. Za pomirenje je uvijek dobro vrijeme. A ljudska prava ne mogu biti pod hipotekom.
Nije dvojbeno da se iza svakoga sukoba, malog ili velikoga podjednako, polazi od žrtava. Države i postoje da jači budu sigurni, a slabiji zaštićeni. Žrtve Vukovara bile su velikom većinom Hrvati: za agresore su oni bili „ustaše“, a prema ustašama nije smjelo biti milosti. I nije je bilo prema Hrvatima. Nije nepoznato da je među vukovarskim braniteljima bilo i Srba, i da su hrvatski Srbi i u drugim okupiranim krajevima branili Hrvatsku (navodi se brojka od 10.000 srpskih branitelja). Nad srpskom manjinom, i u Vukovaru i u Hrvatskoj, s tim i bez toga, ne može se i zbog toga staviti križ kolektivne odgovornosti. Jesu li svi Srbi iz Vukovara sudjelovali u velikosrpskom ludilu? Da samo jedan nije, svi ne mogu biti krivi. Razaranje Vukovara nije samo nepravda, to je zločin: nepravde se rješavaju na sudu, tako da se jednoj nepravdi ne dodaje druga, a zločini raščišćavaju u društvu, tako da se više ne ponavljaju. Sve dok i posljednji zločinac u jednom surovom agresivnom ratu nije osuđen, opravdano je tražiti da se pravda ne zaustavlja ili da se ubrza i proširi ako je to moguće, a da to ne bude na štetu nedužnih ljudi. Ali, sve dok je i jedan nevini Srbin ili Hrvat, da su bili u obrnutim ulogama, izložen sumnjama, izricala bi se kazna kolektivne odgovornosti cijelome narodu kad bi se sumnjičio svaki Srbin (ili Hrvat). Svaka stigmatizacija ugrožava povjerenje, odlaže pomirenje i ugrožava suživot među sukobljenim narodima. Hrvati su, u nekim drugim okolnostima, nosili takvu stigmu; znaju kakav je to teret. Ne mogu svi Srbi koji žive u Vukovaru biti zakinuti u svojim pravima zato što su njihovi sunarodnjaci ‘91. izabrali krivu stranu, rušili Vukovar umjesto da ga brane, protjerivali Hrvate umjesto da ih čuvaju, prikrivali zločine, ili sudjelovali u njima, umjesto da ih razotkriju. Pravosuđe 2000 godina zna da će manje pogriješiti ako propusti 99 krivaca nego da osudi jednoga nevinoga čovjeka. Ako bi se u Vukovaru prakticirala paralelna pravda, onda bi se (p)održavao paralelni život dviju zajednica. Dva grada u jednom: to ni Vukovar, sa svom pažnjom koju zaslužuje, ne bi mogao trajnije izdržati bez posljedica. Ljudska prava ne podliježu dnevnim konjunkturama. Talijanska manjina u Istri i u Primorju uživaju široka manjinska prava – dvojezičnost, škole, kazališta, novine; vlasti u Italiji slave pompozno D’Anunzzija, fašističku prethodnica u Rijeci i Mussolinijeva klauna, a viđeni talijanski političari ne mogu skriti da misle da su Istra i Dalmacija talijanske. Bi li izlaz bio u tome da se prekidaju odnosi s Italijom ili umanjuju prava talijanske manjine u Hrvatskoj?
Mogu li u gradu Vukovaru postojati dvije pravde, jedna koju objavljuje Ustavni sud, sa svojim autoritetom da ocjenjuje zakone, i druga, koju je proglasio lokalni gradonačelnik, bez autoriteta da objavljuje što je zakonito, a što nije? Jasno je da ne mogu. Vrijeme je da to prihvate svi, najprije oni koji su u stvaranje i obranu države najviše uložili. Da sve bude složenije, ili teže, i politički, i ljudski, jedna bi se pravda, ako bi postojale dvije, mogla odnositi na Hrvate koju su stradali u velikosrpskoj agresiji na taj grad, a druga na vukovarske Srbe, koji nisu izgubili pravo na Vukovar. Kako razdvojiti one koji su „tukli, bombardirali razarali“Vukovar a nije ih stigla ruka pravde, a neke neće nikad stići, jer su se na vrijeme dobro sklonili, od Srba koji nisu sudjelovali u rušenju svoga grada i ubijanju i progonu njegovih stanovnika hrvatske nacionalnosti. U uređenoj pravnoj državi ne bi se postavljalo pitanje čije je pravo jače, čak i kad bi došlo do konkurencije ili do konfrontacija. Svaka je država jedna i jedinstvena, ili
Vukovarski problemi proizlaze iz krize integracije – Hrvati su u strahu od nove dominacije Srba, a Srbi se plaše da će se izgubiti u hrvatskoj većini
Razumno je očekivati da središnje vlasti na Pantovčaku i na Markovu trgu neće pristati na to da svatko može tumačiti zakon kako njemu odgovara
nije prava država; pred njom su svi građani ravnopravni, ili nije pravna država.
Vukovar je najdublja a još nezaliječena rana Domovinskoga rata. Gradonačelnik Penava vjeruje da ne stavlja sol na ranu kad traži da se odgodi primjena priznatih političkih prava na svoje sugrađane Srbe, sve dok vukovarske žrtve ne ostvare svoja prava. Nisu netočni podaci o stradanju Vukovara i vukovarskih Hrvata na koje se on oslanja kad traži da se „ne proširuju ljudska prava“(na Srbe) sve dok se ne raščiste do kraja zločini koji su na različite načine, od ubojstva, progona, mučenja, zatvaranja, silovanja, počinjeni nad Hrvatima. Ustavni sud smatra da stavlja legitimne obloge koji će visoku temperaturu u međunacionalnim odnosima spustiti u normalu kad propisuje da se Srbima u Vukovaru prizna pravo na upotrebu jezika i pisma (ćirilice) u službenoj komunikaciji. Razumljiva je gradonačelnikova briga da se ubrzaju suđenja za zločine, da bi se umirile žrtve i njihovi potomci; široko je mišljenje da agresor nije dovoljno kažnjen za razoreni grad i za tisuće pobijenih, protjeranih i mučenih stanovnika. Proziva li Ivan Penava još jednom hrvatsko pravosuđe da gleda kroz prste zločincima koje vidi među tamošnjim Srbima? Vodi li u takvom, načelno opravdanom zahtjevu za kažnjavanje zločina, računa o tome da je Franjo Tuđman dao široku aboliciju Srbima, da ih je oslobodio za sudjelovanje u pobuni protiv Hrvatske, ne za zločine, i da je to međunarodna obveza Hrvatske koju je morala prihvatiti kako bi dobila međunarodnu pomoć da može bez nove Oluje ući u Vukovar? Franji Tuđmanu može se predbacivati da je štošta zanemarivao kod stvaranja hrvatske države; u Vukovaru i u istočnoj Slavoniji nikome nije ostao dužan: Hrvatima je vratio okupirana područja bez nove borbe, a Srbima omogućio da se integriraju u hrvatsku državu koja se prema njima neće postavljati osvetnički. Pred uplašenim Srbima i pred euforičnim Hrvatima, prvi hrvatski predsjednik, i sam egzaltiran, bio je pomirljiviji od nekih današnjih hrvatskih političara. Vukovarski gradonačelnik ne može se pozivati na Tuđmana da bi odgodio ili umanjio prava Srbima iz svoga grada; prvom hrvatskom predsjedniku najvažnije je bilo da hrvatska država dođe i na posljednje odredište, u Vukovar, i da dobije Hrvatsku unutar njenih priznatih granica. Bilo je to rezoniranje državnika koji u svoju posljednju pobjedu računa i to da za nju nije prolivena nova krv. Mogu njegovi nasljednici misliti na nekažnjene zločine s početka rata: agresija na Hrvatsku počela je u Vukovaru, ona je u tome gradu bila najbrutalnija, što izdvaja Vukovar iz korpusa svih hrvatskih žrtava. Kraj je bio miroljubiv.
Novo nepovjerenje
Današnji problemi Vukovara proizlaze iz dvojake krize; prvo, krize integracije, koju teško prihvaćaju i Hrvati, u strahu od nove dominacije Srba, i Srbi, jer se plaše da će se izgubiti u hrvatskoj većini. Sve dok su hrvatska i srpska djeca odvojena u vrtićima i u školama, a odrasli imaju svoje kafiće u kojima ne piju isto pivo i ne slave iste pobjede, a ni jedni ni drugi nemaju posla, produžavat će se etničke i političke podjele po istoj crti koja je dovela do agresije na Vukovar. Vukovar danas pogađa i kriza tranzicije: srpski i hrvatski učenici ne dobivaju iste informacije o ratu njihovih očeva, a očevi se ne mogu usuglasiti je li Vukovar stradao u agresiji ili kod obrane od agresije, ni kad je okupiran, a kad je oslobođen. Tako se proizvodi novo nepovjerenje i odlaže pomirenje za neka bolja vremena koja još nisu nastupila, i ne zna se kad će nastupiti. Lokalni Srbi inzistiraju na svojim pravima, i nitko im ne bi mogao ništa zamjeriti kad bi se temeljitije suočili s odgovornošću onoga dijela srpske zajednice koji se okrenuo na okrutan način protiv Vukovara i Vukovaraca, i šire, protiv hrvatske države i svoje domoviraju ne Hrvatske. Ako su nerazumni Hrvati ‘91. Tesli otkinuli glavu, poludjeli Srbi su mu iščupali srce: prekinute su veze između srpske nacionalnosti i hrvatske domovine koje ni dan-danas nisu sasvim obnovljene, iako je Tesla vraćen i u Zagreb i u Smiljan, a u Beogradu na njegovu pistu slijeću predsjednički avioni. U Teslu bi trebali više investirati i Srbi, da se iskrenije uključe u rješavanje bolnih pitanja zločina nad Hrvatima, i Hrvati, da i oni prihvate da je bilo Srba koji su branili Hrvatsku, upravo na teslinskoj platformi dviju pripadnosti, i da je nasilja i zločina bilo i nad Srbima. Hrvatski Srbi plaše se asimilacije, to je evidentno i razumljivo. U doba Jugoslavije, bili su u Hrvatskoj konstitutivni narod, politički zastupljeniji u nekim državnim službama nego što bi im to matematika mogla priznati: to je povećavalo njihov utjecaj. Od proglašenja hrvatske neovisnosti, kao i u drugim državama-nacijama, Srbi su nacionalna manjina, a od Oluje brojem bitno smanjena, u okolnostima koje Srbi i Hrvati i danas različito tumače, a ne mogu promijeniti. Srpska je manjina, svemu usprkos, ostala najveća i najznačajnija iz više razloga, pa i zato što je ostala most u širem hrvatsko-srpskom povezivanju. Jest da je trošan, ali još uvijek je prohodan. To bi trebalo obvezivati srpsku zajednicu da se odnosi partnerski prema hrvatskim vlastima, a hrvatske vlasti da više uključe Srbe u politički, kulturni i društveni život. Da Srbi u tome odnosu budu aktivna, a ne poslušna manjina, a da Hrvati budu odgovorna većina koja brine za sigurnost i ravnopravnost i srpske i svake druge manjine. Osobito je važno da u toj odgovornosti za zajedničku državu ne gujedni drugima bespotrebno pod nos komplekse odgovornosti za neke druge ratove. Da shvate konačno i Hrvati i Srbi da žive u miru, i da je mir blagodat tek kad se oslobodi ratnih opterećenja. Kad Srbi traže svoje pismo, možda i nisu svjesni da je ćirilica i hrvatsko staro pismo; ili su svjesniji toga da ga Hrvati više ne upotrebljavaju, pa bi ga oni potpuno prisvojili. Hrvati bi, pak, Srbima prepustili ili uskratili ćirilicu, ovisno o tome koliko misle da „pravi“Hrvati moraju uvijek biti protiv Srba (ako već nisu s njima). Na hrvatskoj strani, osobito među onima koji bi prekrižili da su Hrvati ikad pisali ćirilicom, ima dovoljno neznanja da u tome zahtjevu Srba vide samo znak njihova razdvajanja od Hrvata; nacionalisti bi im dali takvu popudbinu, pa makar se morali lišavati vlastitoga kulturnog nasljeđa. Kao i ostatak čovječanstva, i Hrvati mogu imati potrebu, kako zaključuje starina Edgar Morin, da čuvaju različitosti, proizvodeći jedinstvo. Kad traže svoj jezik, i hrvatski Srbi napuštaju kompromisnu formulu da je riječ o jednome jeziku koji samo različito zovu, Hrvati hrvatskim, a Srbi srpskim.
Pisac Vladan Desnica je za srpske blagdane na svoju kuću u Ravnim kotarima isticao srpsku zastavu, a u svojim je pripovijetkama pisao čistim i lijepim hrvatskim jezikom, onim istim kojim Milorad Pupovac u Hrvatskome saboru govori ljepše i čistije od svojih hrvatskih kritičara. Jezik nije samo ogledalo svakog naroda; on je i ogledalo svakog čovjeka. Svoji na svome, Hrvati više nemaju tutora koji će im nametati kako će govoriti i pisati; mogu li to pravo uskraćivati Srbima? Skladan život u ovakvim složenim prilikama odvija se u jedinstvu s razlikama, ili u jedinstvu razlika.
Gdje počinje, a gdje završava razina političkih prava hrvatskih Srba, a gdje se odvija njihova kulturna autonomija, da se kroz politiku i kulturu mogu održati kao zaštićena i ravnopravna manjinska zajednica u hrvatskoj državi? To spada u odgovornost politike da definira standarde, a u odgovornost državnih institucija da ih poštuju. U slučaju vukovarskih Srba, Ustavni je sud upravo tako postupio – dao je obvezujuća upute; kad bi svatko, ili bilo tko, mogao biti iznad Ustavnoga suda, onda bi takav Ustavni sud trebalo smjesta ukinuti jer ne bi štitio zakonitost, nego bi je sam narušavao. Vukovarskom je gradonačelniku bilo lakše da sazove svoje „staleže“, da bi napravio pritisak na vlasti da ubrzaju istragu oko zločina iz Domovinskoga rata; teže će mu biti da se postavi iznad suda: tamo ni jednom političaru nije mjesto. Prije 200 godina, jedan je renomirani (i politizirani) pisac, lijepo rekao: „Ni jedna ljudska sila, ni kralj, ni ministar pravde, ni ministar predsjednik, ne može zadirati u vlast suda; njega ništa ne može zaustaviti, nitko mu ne može nalagati“! Ako je autonomija suda vrijedila u Balzacovo vrijeme, zašto bi manje vrijedila u vrijeme gradonačelnika Penave? Poslije revolucija i poslije ratova, javljaju se redovno razna kolebanja treba li se zakona držati kao pijan plota; države koje ne uspiju osigurati vladavinu prava, prije ili kasnije dolaze same u probleme: pravna država spada u stečevine europske civilizacije. Tko misli da će stranputicom brže stići do cilja, obično tamo nikad ne stigne. Razumno je očekivati da središnje vlasti u državi, zadužene za zakonito djelovanje institucija, sa sjedištima na Pantovčaku i na Markovu trgu, neće pristati na to da u Hrvatskoj svatko može tumačiti zakon kako njemu odgovara. To bi stvarno moglo voditi u novi nered ili u staro bezvlađe. Što će uopće sudovi kojima svatko može otkazati poslušnost; na tu vrstu neposluha nitko nema prava u pravnoj državi, čak i da sudovi pogriješe: drugi je put za ispravljanje moguće pogreške. Labavu ravnotežu može se rušiti na različite načine; samo na jedan se može održavati, da se dvije nacionalne zajednice, hrvatska i srpska, ne gledaju vječno s kundakom na ramenu. Mir u Vukovaru nije savršen, ali i nesavršen mir bolji je od najboljeg, a osobito od najgoreg rata.