Afere i loša komunikacija izazovu lom, sukobe i velike krize u HDZ-u u zadnjoj godini svakog desetljeća
Komuniciranje velike većine vodećih HDZ-ovaca o aktualnim aferama, primjećujem, dominantno je odredilo upravo (njihovo) zauzimanje za interese pojedinaca i klanova
Politički potresi se nerijetko zbivaju prema obrascima. Pravilnosti neugodnih trešnji (riječ kojom su stari Dubrovčani nazivali potrese) političkoga terena u suvremenoj se Hrvatskoj posebno jasno mogu uočiti kod HDZ-a. Evo jedne: ta velika stranka i – osobito – njeno vodstvo već se
treći put jako drma sredinom posljednje godine desetljeća, i to kad već dulje vrijeme obnaša vlast. Krajem proljeća 1999. Zajednica, već svjesna skoroga odlaska teško bolesnoga vođe, bila je pritisnuta serijom afera koje su izazvali njeni istaknuti članovi i državni dužnosnici; obavještajno-politička akcija (vodio ju je tadašnji šef Službe za zaštitu ustavnoga poretka?!) oduzimanja titule nogometnoga prvaka Rijeci i davanja naslova tadašnjoj Croatiji (Dinamu) kao „najhrvatskijem“klubu koji je zdušno podržavao Franjo Tuđman bila je naročito mučna. Deset godina i mjesec nakon toga karizmatični, ali – pokazalo se – gramzivi premijer Ivo Sanader, na veliko iznenađenje i stranke i svijeta, dao je ostavku. Njime rukopoložena premijerka Jadranka Kosor je sa svojim timom morala iz ognja svekolike ekonomske i društvene krize, koja se dotad kod nas dramatično manifestirala, posezati za „vrućim krumpirima“grešaka i skandala u koje je bio na različite načine uključen nemali dio stranačkoga vodstva.
‘Sječa’ kneginja i kneza
Točno deset godina od ostavke Sanadera Hrvatska demokratska zajednica, koja se 2015. vratila na vlast i to potvrdila na izborima 2016. i vještim mijenjanjem koalicijskih partnera, opet je izložena kanonadi afera. Ta je učestala paljba, koju svojim prekršajima i indiskrecijama (u medije otuda dolazi najviše „materijala“) najviše izazivaju baš HDZ-ovci, proizvela je teške političke turbulencije i gubitke. Iz Vlade su prvo otišla dvojica istaknutih ministara, sredinom tjedna se zbila „sječa“dvije političke kneginje i jednoga kneza, a u posljednje vrijeme ionako slab ugled stranke dodatno je srozan (prema jednoj anketi više nije najpopularnija stranka u Hrvatskoj). Kad se konačno završi to „bombardiranje“(još su neki kapitalci „na meti“), hoće li HDZ brojiti politički mrtve i ozlijeđene kao stranka na vlasti ili će vodstvo te stranke i države, pritisnuto sad osokoljenom oporbom, ciničnim partnerima i medijima te – posebno važno – nezadovoljnom širom javnosti, razmjerno brzo morati raspisati nove izbore? Ipak je vjerojatnije da građani Hrvatske neće sljedećih nekoliko mjeseci pohoditi birališta budući da različiti (pojedinci i stranke) akteri žele konzumirati vlast do kraja svojih mandata, a vanjskom politikom preokupiran Andrej Plenković nizašto ne bi propustio iskustvo hrvatskoga predsjedanja Vijećem EU u prvoj polovici sljedeće godine. Kompleksna i u mnogo čemu prijeporna stvarnost HDZ-a trebala bi biti predmet ozbiljne, što znači i kritički usmjerene studije, napisane na osnovi relevantnih podataka prikupljenih multidisciplinarnim istraživanjem. U nedostatku takve knjige koja bi cjelovito obradila problematiku te stranke, učenjacima i analitičarima politike ostaje da pokušaju valjano razmotriti neka za to važna pitanja. Ovdje ističem jedno koje se tiče aktualnih potresa u Plenkovićevoj stranci: kako su članovi HDZ-a, osobito oni vodeći, javno komunicirali o aferama te uopće o političkim i društvenim vrtlozima kojima je ta stranka naročito intenzivno izložena ovoga ranog ljeta? U „opisu poslova“političara komunikacija nedvojbeno ima ve
oma istaknuto mjesto. Američki komunikolog Craig Allen Smith i ne pretjeruje suviše s obzirom na političku zbilju u mnogim zemljama svijeta kad ustvrđuje: „Politika je govor.“Navedenu ocjenu treba proširiti upozoravanjem da je reduciranje te ključne djelatnosti na retoriku posebno izraženo u situacijama i sredinama gdje se politika malo odnosi na „nastojanje oko zajednice (…) da se uredi zajednički život ljudi“(suvremeno poimanje te ključne djelatnosti prema Žarku Puhovskom), a puno na promicanje partikularnih interesa. Komuniciranje velike većine vodećih HDZ-ovaca o aktualnim aferama, primjećujem, dominantno je odredila upravo (njihovo) zauzimanje za interese pojedinaca i klanova. Ponajprije osobnih i obiteljskih interesa skandalima osobito izloženih ministara, koje su oni nadasve obranaški (Kuščević: „Razne afere s prenamjenama zemljišta su fabricirane“) i patetično štitili uopće ne spominjući meritum kritika vezanih za njihove moralne i druge prekršaje koje im se više ili tek nešto manje argumentirano upućuju s različitih strana. S takvim izbjegavanjem stvarnosti i uzdizanjem svojih navodno bezgrešnih ličnosti (u našem političkom životu ionako već dugo vremena gotovo nitko ne snosi konkretne posljedice svoje krivnje) oni će vjerojatno nastaviti i u saborskim klupama, gdje su prema prevladavajućem stavu javnosti neprimjereno našli zaklon.
Anonimna nebriga
Nebrigu oko općega dobra moguće je uočiti i kod onih čelnika vladajuće stranke koji su posljednjih tjedana komunicirali u medijima pod krinkom anonimnosti. Različiti „anonimni izvori iz HDZ-a“i slični bi trebali, da im je doista najviše stalo do dobra koje pripada svima, javno istupati s imenom i prezimenom. Izostankom transparentnosti koja daje legitimnost političkim osobama oni su znatno otežali valjano i brzo otpetljavanje čvorova afera te omeli prevladavanje znatnih teškoća stranke i društva. Još goru ocjenu od takvih aktera zaslužuju oni vodeći pripadnici te stranke koji posljednje afere te za to vezane stvarne ostavke i (još uvijek) imaginarnu rekonstrukciju Vlade popraćuju – šutnjom. Naravno, ti političari interno komuniciraju o tome sa sebi bliskim osobama, ali u javnosti „junaci mukom zamukoše“. Njihova je šutnja međutim politički znakovita, budući da je u njoj najviše sadržana odbojnost prema Andreju Plenkoviću i spremnost za vjerojatne nastupajuće promjene u vodstvu HDZ-a, uključujući ustoličivanje novoga stranačkog vođe. Sve se jasnije sagledavaju obrisi situacije u kojoj će vodeći HDZ-ovci shodno već ustaljenoj praksi (vidi političke sudbine Jadranke Kosor, Tomislava Karamarka i nekih drugih) kolektivno okrenuti palac nadolje prema Plenkoviću, baš kao što su ga „kao jedan“prije nešto dulje od tri godine prihvatili za predsjednika stranke. U stranci izgleda već prevladava uvjerenje kako im on zbog svojih nesnalaženja i propusta u političkoj akciji i – naročito – komunikaciji više ne može „isporučiti robu“– osigurati pobjedu na sljedećim parlamentarnim izborima, odnosno zadržavanje vlasti i za to vezane slasti. Velika i nužna rekonstrukcija Vlade provedena je prekasno, a kadrovska rješenja koja je donijela nisu zalog (većina novih ministara je neiskusna i nema političku „težinu“) preokretanja nepovoljnih trendova u društvu u razmjerno kratkom razdoblju do novih parlamentarnih izbora. Teško je Atenjanima kritizirati Atenjane. U toj parafrazi Sokratove misli sadržan je osnovni razlog zbog kojega je ex-ministar vanjskih poslova i bivši politički tajnik HDZ-a Davor Ivo Stier zbog nekih stavova u njegovu intervjuu izazvao „munje i gromove“. Osobito su odjeknule zamjerke koje mu je promptno uputio „izvor blizak Andreju Plenkoviću“(i vrh stranke nerijetko komunicira pod maskom): „Stier se pridružio rušiteljima HDZ-a, ponaša se neodgovorno i ne razumije politiku.“Dakle, jedan od doista rijetkih HDZ-ovaca koji javno iznosi svoje kritički usmjereno mišljenje u vezi s velikim teškoćama organizacije kojoj pripada i društva u cijelosti, zbog takvoga pristupa politici dobiva grube etikete. Bit njegovih kritika je pak u tvrdnji da su „problemi s kadrovima odraz jednog dubljeg političkog problema, odnosno, problem politike koja nije u prvi plan stavila borbu protiv klijentelizma“. Znači li nervozno reagiranje užega vodstva stranke i posebno Vlade na taj intervju da su Plenković i najbliži suradnici uvjereni kako ne postoji strukturna pozadina serije korupcijskih afera koje već dulje vrijeme potresaju HDZ? Nadalje, drže li ti čelnici da se ova Vlada efikasno obračunava s klijentelizmom i korupcijom? Odgovor je na ta dva pitanja na žalost potvrdan. Više je pokazatelja da Andrej Plenković i njegovi najbliži suradnici ne misle kako afere s ministrima i drugim moćnim HD-ovcima – skandale vezane za Milijana Brkića posljednjih tjedana malo tko spominje – imaju dublju pozadinu i da je da Vladina politika protiv zloporaba javne službe neuspješna. Premijer je u posljednje vrijeme dao neke izjave kojima je otklonio i primisao da su propusti ministara, koje je javnost već postavila na stup srama, dugotrajno prisutni i ukorijenjeni u zapravo prevladavajućoj praksi „snalaženja“izraženoj već dugo vremena kod mnogih naših vlastodržaca. Javnost je hukom zgražanja osobito reagirala na njegovu tvrdnju, danu samo pet dana prije ostavke ministra, da Lovre Kuščević „radi svoj posao, a sve što se medijskih napada tiče odnosi se na vremena davno prije funkcije koju danas obnaša“.
Tko je postao čiji talac
Politički lideri osobito se simbolički prepoznaju, a po okončanju svojih karijera (ako brzo ne padnu u zaborav) i pamte, prema upečatljivim porukama koje su izrekli ili – rjeđe – napisali. Franju Tuđmana će se tako poglavito pamtiti prema poruci: „Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo“(siječanj 1992.) i političko-marketinški genijalnom sloganu „Zna se HDZ“. Ivica Račan će vjerojatno naročito ostati u sjećanju po sloganu SDP-a iz druge polovine 90-ih „Dobar život svima, a ne samo njima“i misli „Vlast se može izgubiti, ali obraz ne“. Ivo Sanader se najviše povezuje s predizbornom porukom „Idemo dalje“(izborna kampanja 2007.) i obrazloženju bez obrazloženja njegove iznenadne ostavke. Inače prepoznatljivi retoričar Zoran Milanović se na žalost posebno pamti prema za suparnike, ali i mnoge građane, uvredljivim izjavama tipa „moja stara nije bila vojni lekar kao Plenkovićeva“i „šaka jada“(etiketa koju je dao Srbima).
Po kojim će upečatljivim porukama ostati zapamćen Andrej Plenković? Počeo je, pa neko vrijeme i nastavio, dobro: od poruke „Smatram da stranka ne smije biti talac bilo kojeg svog člana“na Općem Saboru HDZ-a 28. svibnja 2016. kad je ustvari istaknuo kandidaturu za predsjednika stranke, preko slogana „Vjerodostojno“kojim je uz pomoć marketinškoga znalca Borisa Maleševića HDZ pobijedio na izborima 2016., pa do „kulerskoga“naloga tajnici Vlade da za vrijeme sjednice toga organa izvršne vlasti pripremi ostavku za ministre iz redova Mosta čime je zapravo razvrgnuo koaliciju s tom nezavisnom listom. Ali u posljednje vrijeme, kad se najintenzivnije išću njegove odluke i izjave, retorika Plenkovića postaje jedan od njegovih najvećih nedostataka.
Neki njegovi istupi, poput onih kojima brani politički i ljudski integritet ministra Lovre Kuščevića te navodi kako je cijeli krimen toga ministra svodi na to da je „dvije nekretnine propustio upisati u katastar“, doista su toksični. Poruke kao što su navedene upućuju na opravdanost ocjene da je premijer znatno izgubio dodir s društvenom stvarnošću ili da je ogrezao u politički cinizam, a možda i jedno i drugo. Još je Aristotel uputio da postoje tri načina uvjeravanja: argumentima i sadržajem govora na razum publike (logos), utjecanjem na emocije slušatelja (patos) te na osnovi vjerodostojnosti odnosno kredibiliteta (etos). Plenković i njegovi suradnici u svom komuniciranju vezanom za već učestale afere ministara i drugih vodećih HDZ-ovaca ne apeliraju valjano ni na razum ni na osjećaje građana, pa i mnogih članova i simpatizera vladajuće stranke. Najlošije pak stoje s onim što je shodno razglašenom izbornom obećanju HDZ-a trebala biti njihova najveća snaga – vjerodostojnošću. Prema Aristotelu to svojstvo sačinjavaju stručnost i znanje govornika, njegova želja da pridonese društvu, odnosno da radi u interesu građana, naposljetku čestitost u smislu nepotkupljivosti. Ova Vlada je postigla neke dobre rezultate (rast BDP-a, povećanje utjecaja u tijelima EU, gradnja Pelješkoga mosta…), ali nije provela ključne strukturne reforme, a izgubila je i mnogo od vjerodostojnosti. Afere izvjesnih ministara i moćnika koje jako tresu vladajuću stranku, a time i društvo, više od svega drugoga pojavni su oblik toga gubitka i napose dominantno klijenteli sti č kog načina upravljanja državom.
Javnost je hukom zgražanja reagirala na premijerovu tvrdnju da Kuščević ‘radi svoj posao, a sve što se medijskih napada tiče odnosi se na vremena davno prije ove funkcije’
Plenković i suradnici u komuniciranju vezanom za afere ministara i drugih vodećih HDZovaca ne apeliraju valjano ni na razum ni na osjećaje građana ni članova stranke