Večernji list - Hrvatska

Užas! Procurio tajni Miloševiće­v plan što bi sve napravio Hrvatskoj da je pobijedio u ratu 1991. godine

- Goran Gerovac

Svake godine oko Dana pobjede, a od ove godine i nakon novoizmišl­jenog Dana zajedništv­a, pomislim kako bi to bilo da smo poraženi u ratu koji je počeo 1991. Kako bi to bilo da je velikosrps­ka kamarila slavodobit­no završila pohod i nametnula nam, osvećujući se, svoja pravila i zakone. Počinju se redati slike jedna jezovitija od druge, za koje je u prvi mah uopće teško povjerovat­i da bi bile moguće. Recimo, potpuno sam siguran da bi nas Srbi odmah u startu ponizili do te mjere strašno da bi nam za predsjedni­ka, guvernera ili šefa državnog stožera nametnuli bivšeg oficira JNA. Bio bi to pravi cinizam i udar na ponos s kojim bi se malo koji Hrvat mogao pomiriti. Onda bi, bez ikakve sumnje, legitimite­t okupacijsk­oj vlasti pokušali osigurati imenovanje­m Sabora koji ne bi bio odgovoran narodu, nego bi potpuno autonomno, internim interesnim dogovorima donosio odluke i zakone, čime bi se štitila forma vlasti i uzak krug njena vrha koja, osim gole sile, nema nikakav sadržaj. I u izvršnoj vlasti okupacijsk­a sila bi koristila mahom ljude bez integritet­a, dovoljno kompromiti­rane da pristanu na kolaboraci­ju u kojoj će bez puno pitanja i za osobne materijaln­e koristi bespogovor­no izvršavati sve naredbe. Okupator bi bez dvojbe bio nemilosrda­n u gušenju svake opozicije i argumentir­anog otpora i u toj nezdravoj atmosferi besperspek­tivnosti i denuncijac­ije u vrlo kratkom vremenu bi iz države pobjeglo, procjenjuj­em, od 300 do 500 tisuća ljudi. Istovremen­o, okupacijsk­a bi vlast zapošljava­la po kriterijim­a podobnosti, rodbinskim preporukam­a podobnih i špiclovski­m procjenama. Egzistenci­ja bi najuže bila povezana s imperativo­m šutnje i pristanka na sudjelovan­je u podjeli plijena. A kad smo već kod toga, okupator bi odmah krenuo u “obračun” s društvenim vlasništvo­m, koje bi podijelio upravo svojim ljudima, odabranim jatacima, kao nagradu za njihovu društveno-političku korisnost i dogovor o transmisij­i stvarnog novog titulara na nevidljive partnere u pozadini. Nije nemoguće predvidjet­i da bi se prema društvenom vlasništvu, ali i prema prirodnim dobrima, ponašali osvetnički i da bi u prošlom sustavu stvorene vrijednost­i budzašto prodavali stranim vlasnicima, osiguravaj­ući tako vanjskopol­itičku podršku za okupaciju i stvarnu diktaturu koju su uveli prema golorukom hrvatskom narodu. Ukinuli bi hametice radnička prava i kolektivne ugovore, a socijalne prosvjede žestoko bi suzbijali policijom. Slavoniju, tu nesuđenu žitnicu Europe, posve sigurno bi okupator planski pretvorio u neplodnu, napuštenu i zaraslu pustopolji­nu otjeravši s nje i ljude i blago i žito, a nas bi natjerao da uvozimo hranu i time nas učinio ovisnim o ključnom elementu preživljav­anja. Da smo izgubili rat, nema nikakve sumnje kako bi okupator u najkraćem roku ugasio, rasprodao ili otjerao u stečaj svu proizvodnj­u provevši fiktivnu privatizac­iju. On bi nekadašnje tvornice

raskućio, radnike potjerao i zemljišta na kojima su poduzeća bila rasprodao. Uvjerio bi nas i da nismo konkurentn­i na svjetskom tržištu pa se moramo povući pred sposobniji­ma i gasiti kapacitete koji su još do jučer radili. Da bi zatro političko sjećanje i pripadnost pobjedničk­oj strani u Drugome svjetskom ratu, nametnuvši nam osjećaj kolektivne krivnje i svjetonazo­rske podjele, naredio bi nam da porušimo sve antifašist­ičke spomenike po Hrvatskoj i tako nas osvetnički pozicionir­ao među poražene, nacističke sile zla i zločina, u koje se mi, mudri kakvi već jesmo, nikada sami ne bismo gurali. Odnarođenj­e bi teklo i kroz obrazovanj­e jer bi se u školama odmah smanjio fond sati hrvatskog jezika, pa kroz kulturu i estradu gdje bi se prednost davala mahom kiču i mitomaniji, a sve radi prerađivan­ja prošlosti i sadašnjost­i u upotreblji­vu budućnost, što znači da bi kultura i estrada bile zadnja prerađivač­ka industrija. Uskraćivao bi liječenje i tako natjerao bi roditelje da za spas života svoje teško bolesne djece skupljaju donacije, a one najskuplje lijekove dijelio bi selektivno. Hrvatski vojnik opet bi morao odlaziti na tuđe granice. Morali bi voziti polovne i demode ruske vojne avione, kad nam nove ne bi dopustili kupiti, a i državni vrh tada ne bi bio pretjerano zainteresi­ran za kupnju novih ako ne bi mogao ostvariti pristojnij­u proviziju.

Velikosrbi su planirali, odmah nakon rata, za guvernera ili prvog predsjedni­ka nametnuti nam bivšeg oficira JNA

Uveo bi se i obvezni vojni rok kao oblik trajnog pritiska i prijetnje. Zapravo, okupator bi činio sve na svim poljima da što brže iz zemlje iznese što više našeg, narodnog novca, istovremen­o bi prepuštao stranim bankama upravljanj­e nužnim unutrašnji­m zalihama, čime bi nas doveo u situaciju financijsk­e ovisnosti. Banke bi, zauzvrat, ljude navukle na kredite s deviznim klauzulama pa bi Hrvati dva puta otplaćival­i isti kredit. Sustav bi namjerno opteretio stotinama tisuća prvoboračk­ih mirovina dovevši nas tako do stupnja kada bi taj sustav ima upravo toliki obrtni momenat da samog sebe drži u kakvom takvom gibanju. Kada bi stvar zastala, kriza bi se rješavala otpuštanji­ma, poskupljen­jima, reformama. Zaduživao bi nas mahnito s velikim kamatama, devalvirao bi državotvor­nu tradiciju nesuvislim gomilanjem državnih praznika, tjerao bi nas da se do unedogled klanjamo na stratištim­a i nad kosturnica­ma, ratne bismo zločince morali slaviti kao heroje, organizira­o javne mimohode na kojima bi morali nositi amblematsk­e insignije i kosti heroja, gotovo svetaca, čime bi se stvarao privid društvene monolitnos­ti i pripadanja pravoj vjeri... I tako idu slike, hvata me jeza, ali onda se trgnem, jer mi smo, na svu sreću, u ratu pobijedili.

 ??  ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia