ZBOG PEHA U RINGU IZGUBIO SAM OKO
Samo sedam dana nakon napuštanja tzv. JNA javio sam se u Hrvatsku vojsku. Tijekom tih devet mjeseci nisam bio fizički ranjavan, no mentalno sam uzdrman do kraja života
Udanima kada su čak dvojica profesionalnih boksača preminula zbog neposrednih posljedica borbi, prisjetili smo se jednog hrvatskog profesionalca koji nije platio najskuplju cijenu bavljenja tim tradicionalnim borilačkim sportom, ali je imao neviđeni peh čije će ga posljedice pratiti do kraja života.
Svoju, reklo bi se filmsku, životnu priču ispričao nam je Zagrepčanin Branko Šobot, junak ringa iz devedesetih, koji danas živi u Njemačkoj.
Razgovor smo započeli o aktualnim temama iz svijeta boksa. Što čovjek koji je imao 30 profesionalnih borbi, jednu više i od Željka Mavrovića, kaže na najnovije slučajeve smrti boksača? Je li boks opasniji od drugih sportova? – Kada idete u vojsku, pristajete i na ratovanje, a u ratu možete izgubiti i glavu. Tako je i s boksom. Svatko tko ulazi u ring mora biti svjestan da postoji i ona tamna strana medalje. Boks je “plemenita” vještina jer ne morate dotući čovjeka da biste ga pobijedili, no glavna meta vam je u 99 posto slučajeva glava. Kobne znaju biti mikroozljede, nevidljive čak i na magnetskoj rezonanciji.
Pucao sam u zrak, ne u ljude
A Branko je baš nedavno bio na magnetskoj rezonanciji mozga. – Moja brižna supruga Nives uzela me za ruku i odvela na pregled najnovijim tipom magnetske rezonancije koja umjesto 45 minuta traje samo 10 minuta. I to bih preporučio svakom boksaču, trebala bi to biti nezaobilazna kontrola jednom godišnje. I čim se nešto vidi, trebalo bi prekinuti s karijerom. A taj zadnji krik tehnologije pokazao je da na mozgu nemam ni milimetar posljedica od boksa. Kazao mi je to neuropsihijatar, dodavši da mi je mozak u takvom stanju kao da nikad i nisam boksao.
Nažalost, Branko posljedice od boksanja ipak ima. Ali druge vrste. One vidne.
– U posljednjoj borbi u karijeri, protiv Denisa Inkina u Moskvi, suparnik me pogodio palcem lijeve rukavice u desno oko. U tom trenutku puknula mi je mrežnica i morao sam na dvije operacije. Sve je na kraju rezultiralo time da mi je skočio očni tlak, bio je triput viši no što je normalno, i zbog toga mi je atrofirao živac pa na to oko više uopće ne vidim. A dogodio mu se još jedan peh, također nevjerojatan. Izlazeći iz jedne zagrebačke zgrade, pao je u neobilježeni otvor.
– Bio je to onaj podrumski otvor za ugljen kakve imaju stare zgrade. Izvođač radova čistio je podrum, rešetke je maknuo, a rupu nije označio ni ogradio. I kako sam izišao i hodao uz zgradu, tako sam propao. U trenu mije nestalo tlo pod nogama, slomio sam gležanj i dobio teški potres mozga. Tužio sam zbog toga izvođača radova i zgradu ispred koje sam stradao. To se dogodilo još 2012, a spor još traje.
Ako ste pomislili da priča o njegovim životnim dramama i traumama time završava, prevarili ste se. Prošao je Šobot i ratne traume, i to dvostruke.
– Bio sam posljednji naraštaj u Hrvatskoj koji je morao u tzv. Jugoslavensku narodnu armiju. Služio sam vojsku u Beogradu, Nišu i Čačku, a kako sam bio u protuterorističkom vodu, slali su nas i na ulicu. Sjećam se da su nas slali da primirimo protest koji je organizirao Vuk Drašković protiv Miloševića, a potom smo morali rastjerivati studente s nekog od beogradskih mostova. Imao sam 18 godina i slušao starješinu kako zapovijeda: “Udri marvu!”.
A u tu jedinicu dospio je jer se bavio borilačkim sportovima.
– Moj prvi sport bio je te-kvon-do, u Metalcu. Bio sam prvak Hrvatske, treći junior u SFRJ. Nakon što je olimpijski te-kvon-do postao onaj s oklopom u kojem su bili zabranjeni udarci rukom u glavu, počeo sam trenirati full-contact gdje sam također postao treći junior bivše države. Boksati sam počeo potkraj 1989. kod Milana Richtera, trenera koji je zaslužan za karijeru Željka Mavrovića. U Beogradu sam pak imao sreće jer su mi dopustili da treniram u Boksačkom klubu Radnički s vrlo dobrim boksačima kao što su Mirković, Dobrašinović, Bajrović, Jakupi... Doduše, ispočetka to s vojskom i boksom nije išlo glatko.
– Nisu me puštali na boks, a ja sam onda počeo iz vojarne bježati na treninge. Nisu znali što će sa mnom pa su i moju majku zvali da je pitaju što da rade. No, ja nisam bježao u grad, već na treninge pa sam na kraju i dobio dopuštenje za treninge.
Tada je u tzv. JNA bilo popularno i svakodnevno političko “vaspitanje”.
– Svako jutro poslije doručka slušali bismo političke govore o tome da neprijatelj, vanjski i unutarnji, nikad ne spava, da je potpomognut bjelosvjetskim avetima koje truju naše bratstvo i jedinstvo i da moramo uvijek biti spremni “dejstvovati”. A “dejstvovati” je Branko sa svojim kolegama vojnicima morao i na ratištu, točnije u okupiranim dijelovima Hrvatske.
– Potkraj srpnja 1991. poslali su nas u Mirkovce, predgrađe Vinkovaca, za koje su nam stalno govorili da je ustaško uporište. Za klinca od 18 godina bila je to vrlo delikatna situacija. Ako ideš naprijed, može te ubiti gardist, ako pak ideš nazad, dezerter si i u najboljem slučaju završit ćeš na dugogodišnjoj robiji. Bili smo ondje 18 dana, bilo je pucnjave, no ja nisam pucao u ljude nego u zrak. Tzv. JNA nije mogla uspjeti jer se okrenula protiv svojih ljudi. Ne može pucati Hrvat na Hrvata. Kaže da mu je laknulo kada je došla zapovijed da se povuku. – Jest, no i dalje sam bio pun adrenalina. Nisam znao što me dalje čeka. Stalno očekujete nešto, a ne znate što. Znate da sve to nije dobro i kako onda da mirno spavate, a imate samo 18 godina. Zbog toga je, kao pripadnik niških specijalaca (tako su zvali pripadnike 63. padobranske brigade JNA koja se obučavala u Nišu), odlučio pobjeći iz JNA.
– Odlučio sam otići na niški kolodvor pa autobusom u Sarajevo, no preduhitrio me dežurni kapetan, jedan Crnogorac, koji mi je rekao: “Bane, gde ćeš, bre?”. Odgovorio sam mu da idem kući, a on mi je uzvratio: “Pa tko te pustio? Vraćaj se nazad! Drugi put ako bežiš, reci meni, lično ću da te odvedem, samo nemoj ovako da me sramotiš”.
Nekim čudom, nisu ga tada zatvorili.
– Premda je tamo bilo puno KOS-ovaca, nisu me zatvorili jer sam bio omiljen zato što sam u vojsci vodio tjelovježbu. Sjećam se da je jednom bila neka generalna inspekcija i da sam baš ja taj dan vodio neka “kondicijska dejstva”. Oni iz inspekcije pitali su tko je taj vojnik koji vodi tjelovježbu. Nakon što su im odgovorili da sam ja Branko Šobot iz Zagreba, ljudi iz inspekcije su ustvrdili: “Pa taj sistematski uništava našu vojsku”.
Na koncu je ipak dospio na taj željeni autobus u Sarajevo.
– Iz Sarajeva sam krenuo u Vinkovce vlakom, koji je stao usred noći. Bio je to tada običaj, vlakovođe nisu htjeli voziti noću. Iz Vinkovaca je vlakom stigao kući u Zagreb, gdje se nije dugo zadržao. Zapravo, otišao je iz jedne vojske u drugu.
– Kod kuće sam bio sedam-osam dana i nakon toga prijavio sam se u Hrvatsku vojsku, u kojoj sam proveo devet mjeseci. Bio sam pripadnik Gromova, 2. gardijske brigade, koja je branila Karlovac. Bili smo na Turnju, dijelu Karlovca koji su neprijatelji potpuno razorili topovima i minobacačima, ali nikad nije pao. Bio sam i u Glinskoj Poljani, oko Siska i Petrinje, u Žažini, Dugoj Resi, oko Vojnića, Vrginmosta, na Slunjskim brdima kraj Karlovca. Nakon svega toga, imao sam problema s govorom, nisam mogao
spojiti tri riječi, a dio tih govornih teškoća imam i danas pa malo zamuckujem. Za te govorne teškoće neuropsihijatar mi je rekao da su posljedica stresa i ratnih šokova, a ne boksa.
Posljedica je to svega što je proživio u vojnoj odori pa tako i pogibije kolega.
– Više puta vidio sam kako pogiba netko u mojoj blizini. Na Turnju je pred mojim očima poginuo zapovjednik naše satnije. Prvo ga je pogodio metak, a potom i granata. Zbog svega toga, danas ne smijem ni gledati ratne filmove pa čak ni odlaziti na skupove na kojima se obilježava ratni put moje brigade da mi se ne vrate ta sjećanja. Prije tri godine, supruga i ja otišli smo na obilježavanje vojno-redarstvene akcije Oluja i na komemoraciju za sve poginule. Kada su počeli o tome govoriti, oblio me hladan znoj, pozlilo mi je i morao sam izići van. U ratu sam imao sreću što nisam bio ranjen, no psihički sam oštećen do kraja života. Razgovarajući s Brankom, primijetili smo da zamuckuje.
– Jedan vrhunski logoped iz Varaždina tvrdi da 99,9 posto ljudi koji imaju govorne probleme, zapravo imaju poremećen centar za ravnotežu.
Osjećate li, na primjer, pri hodu kakve teškoće?
– Kada sam odmoran, toga nema. No što sam umorniji postajem nervozniji i te teškoće postaju izraženije, ponekad osjećam kao da me nešto zanosi. Izgleda li to nekomu sa strane kao da ste malo popili?
– Znalo mi se u Njemačkoj dogoditi da me zaustavi policija i pomisli da sam pio. No da skratim priču, ja u tim trenucima uvijek tražim alkotest, i on uvijek iznosi nula promila. A i ne može drukčije ni biti jer ja od 17. rujna 1990. nisam popio ni kap alkohola. Tada sam nazdravio s alkoholom ljudima koji su me došli ispratiti pri odlasku u vojsku. Doduše, učinio sam to i na svojoj svadbi 2013. kada sam svatovima nazdravio pjenušcem. Doista ne vidim poantu u alkoholu jer mogu biti dobre volje, opušten i veseo i bez alkohola.
Boks kao terapija za PTSP
Kaže da ga je iz stanja teškog PTSP-a izvukao boks.
– PTSP nisam nikad liječio niti na račun toga tražio kakve povlastice. Nisam išao u rat da bih dobio braniteljsku mirovinu, no možda bi bio red da mi se Hrvatska oduži. Nakon povratka s ratišta, znao sam trenirati i po dva-tri puta dnevno. Nešto me na to tjeralo. Uostalom, ako bih se fizički ispraznio onda bi mi i glava bila prazna i nisu me proganjale kojekakve misli.
I on je, kao i mnogi branitelji, razočaran onim što se dogodilo s Hrvatskom za koju se borio. A osiromašili su je pohlepni političari i tajkuni.
– Imam neki loš osjećaj da bi se u slučaju nekog novog rata puno manje ljudi dobrovoljno odazvalo u obranu Hrvatske. Oni stariji koji su se borili ne bi se odazvali zato što su razočarani svime što se događalo nakon stjecanja nezavisnosti, a novi naraštaji zato što oni imaju neke drukčije poglede na domovinu i domoljublje. Kada se vratio s bojišnice, prionuo je boksu.
- Već te 1992. bio sam polufinalist prvenstva Hrvatske, godinu poslije sam u finalu izgubio od Deana Cepetića, a 1994. postao sam prvak Hrvatske u polusrednjoj kategoriji. Tada sam u polufinalu pobijedio našeg kasnijeg profesionalca Stjepana Božića. Nedugo potom uslijedio je i njegov prvi profesionalni meč.
– U profesionalnom ringu debitirao sam 7. siječnja, na pravoslavni Božić, boksajući protiv Srbina Save Jankovića. Zbilo se to u njemačkom gradu Neuwiedu, a Jankovića sam nokautirao već u prvoj rundi.
Već u desetom meču karijere izborio se za naslov interkontinentalnog srednjaškog prvaka IBF verzije, a u siječnju 1997. boksao je za naslov prvaka Europe u srednjoj kategoriji.
– Izgubio sam podijeljenom odlukom sudaca od Francuza marokanskog podrijetla Hacinea Cherifija, borca koji će kasnije postati četverostruki prvak svijeta. Izgubio sam, ali sam dobio na rejtingu, no nakon tog meča mislio sam da ću umrijeti. Ne zbog batina, nego zbog iscrpljenosti, nisam se mogao popeti ni uza stube koje su vodile do svlačionice. Bilo mi je strašno loše. Godinu dana i četiri borbe nakon Cherifija, Branko je postao prvi Hrvat koji će nastupiti u borbi za svjetski profesionalni naslov. Bacio je rukavicu u lice dotad (23-0), a i do kraja karijere (46-0), nikad pobijeđenom Velšaninu Joeu Calzagheu, čovjeku koji je pobijedio i velikane kao što su Bernard Hopkins i Roy Jones Jr.
– Njegov je suparnik otkazao i ja sam uskočio jer sam bio među prvih 10 izazivača. Pitali su me želim li prihvatiti taj meč unatoč tome što ću imati samo 20 dana za pripremu, i ja sam ga prihvatio. Rekao sam tada sam sebi: Ako ne probaš, nećeš nikad saznati kako je to boriti se za naslov. No, bez obzira na to što sam prihvatio taj meč, ljudi koji su bili oko mene, koji su vodili moju karijeru, nisu to smjeli prihvatiti jer je to premalo vremena za pripremu za takvu borbu. Da su najprije mislili na mene, a tek onda na sebe, ne bi me nikada pustili u tu borbu jer su moji izgledi u tom okršaju u tom trenutku bili samo pet posto. Ja sam tu borbu prihvatio jer mi je srce bilo jače od pameti, a i htio sam biti prvi hrvatski profesionalni boksač u borbi za svjetski naslov, uza sve počasti koje uz to idu kao što su himna i zastava. Nakon te borbe, koju je izgubio tehničkim nokautom u trećoj rundi, Šobot je imao još 14 borbi, a među njima i onu fatalnu s Inkinom. Je li se ikad zapitao je li imao jednu borbu previše, kao što se zna reći za boksače koji su karijeru završili s posljedicama? – Nitko vam takve stvari ne jamči. Ozljeda kakvu sam ja zadobio ne događa se gotovo nikad jer prstom u oko, u rukavicama, gotovo je nemoguće pogoditi. To ja zovem nesrećom na poslu.
Nakon karijere, odlučio je baviti se zaštitarskim poslom.
– Od 2014. živim na relaciji Zagreb - München. Bio sam i boksački trener, obučavao sam tjelohranitelje. Radio sam i na osiguranju tvornice koja tiska novac za cijeli svijet, a ondje malo koji Nijemac može ući, a kamoli “auslander”. Čuvao sam i slavne osobe, a radio sam kao zaštitar i u nekoliko azilantskih domova. Bio sam i u jednom od najvećih azilantskih naselja u kojem je bilo smješteno 1486 izbjeglica iz Afrike koji su se jednom prilikom i pobunili pa su došli specijalci. Svi koji su se tada pobunili vraćeni su u svoje zemlje, pa sam se tada zapitao – ako ih možete vratiti, zašto ih onda uopće puštate u zemlju. Šobot se, pak, planira vratiti u Hrvatsku, no taj će plan malo pričekati.
– Želio bih pokrenuti boksački klub, no još ću neko vrijeme raditi u Njemačkoj. A onda ćemo se moja Nives i ja vratiti u Hrvatsku. Kupili smo stan u Mlinovima i moramo ga malo dovesti u red.
Supruga je moj anđeo čuvar
Sadašnju suprugu upoznao je prije osam godina.
– Upoznali smo se 2011. na Jadranu, a dvije godine nakon toga smo se i vjenčali. S obzirom na to da je svadba bila u Vodicama, ondje smo lani slavili i petu godišnjicu braka. Supruga je državna službenica, radi za njemačku vladu na izdavanju papirologije potrebne da bi se proveli izbori, referendumi i slične stvari. Branko smatra Nives svojim anđelom čuvarom i žali što se nije pojavila u njegovu životu dok je od boksa dobro zarađivao, ali i nekontrolirano trošio.
– Da sam tada imao Nives pokraj sebe, bilo bi sto posto drukčije. Sigurno bih bio odgovorniji, možda bih taj novac u nešto pametno investirao. No, tada sam bio toliko nenormalan da mi ne bismo bili zajedno ni pet minuta. Jurcao sam okolo, stalno bio u pokretu, uvijek u nekoj akciji.
U toj velikoj socijalnoj aktivnosti bilo je i doticaja s ljudima iz podzemlja.
– Da, bio sam u doticaju i s takvima, no oni su imali svoj život. Sa svima sam išao na kavu, izlazio, ali posao nikad nije bio tema razgovora niti me zanimalo tko što radi.
Priznaje da je bio dobar i s pokojnim šefom zagrebačkog podzemlja Zlatkom Bagarićem koji ga je povezao s boksačkim promotorom Ebbyjem Thustom. – Nitko od naših boksača kojima je Bagarić pomogao nema hrabrosti to priznati. Da nije bilo njega i njegovih kontakata s boksačkim svijetom, ne bi bilo nekih profesionalnih karijera pa tako ni moje. U to vrijeme boks i podzemlje bili su prst i nokat. Ljudi iz kriminalnog miljea cijenili su nas boksače, kao da su se poistovjećivali s našom mukom, s time da u ringu ostavljamo krv, znoj i suze. Kada odluči napustiti Njemačku, napustit će i tvrtku u kojoj je suvlasnik.
– Moj prijatelj Willie Fischer, negdašnji boksački profesionalac, i ja imamo zaštitarsku tvrtku, sa samo dvadesetak zaposlenika, no bavimo se malo ekskluzivnijom zaštitom. To su pratnje, tjelesna zaštita i slično. No, kada se vratim u Hrvatsku, sve ću to ostaviti bratu Williju jer mi je jako puno pomogao kada sam tek došao u Njemačku. Uostalom, on je sve to i pokrenuo i mene samo uključio – najavio je Šobot.