Sjećanje sunjskih izvidnika Kad smo ušli u Dvor, počela je prava tarapana. S krovova kuća pucaju na nas sa svih strana. Snajperi, trocijevci...
Nitko od sunjskih izvidnika nije dobio čin, a neki su ratovali cijelo vrijeme Domovinskog rata. Danas ih većina radi, samo je nekolicina u mirovini mine. Bednjač je uvijek išao ispred svih, osiguravao prolaz suborcima, koji zbog njegova znanja i instinkta nikad nisu imali stradalih od mina. Upravo će pripadnici toga voda imati veliku ulogu u pripremi terena, od 1993. bili su na tom području, znali su svaku šumu, svaku cestu i polje te su prije početka Oluje svoje znanje prenijeli i na druge postrojbe.
Dva dana prije početka Oluje proširila se priča da se kreće, a u noći na 4. kolovoza stigla je zapovijed za polazak u rano jutro. Vod je podijeljen na dva dijela; jedan je vodio Vranić u proboj linije Sunja-Žreme-Staza, a drugi su pod vodstvom Vukovića trebali probiti liniju kod Brđana.
– Odradili smo i Brđane i Stazu, i to brzo i uspješno. No “štekalo” je kod drugih, kod Strmena, gdje su Srbi imali armiranu barikadu ukopanu u zemlju i mali minobacač. Sugestija je bila, ako vojska ne krene za nama u Brđane i Stazu, da vratim izvidnike na početne položaje. Tako sam i učinio – kazuje Ivan Vranić. Toga prvog dana ranjen im je Ivo Šarić te je odvezen u bolnicu u Zagreb, a u okruženju u Stazi ostao im je Emir Sofilić, kojeg su ubrzo izvukli. – Šarića su pet sati izvlačili dečki iz Kostajnice i Dubice, na čemu sam im zahvalan – dodaje Vranić.
Tu noć vod dobiva zadatak da sutradan probije utvrđene položaje u Strmenu, na kojem se zapelo dan prije.
– Oko podneva došli smo u Strmen i zatekli naš tenk i samohotku. Kad je počela topnička priprema, krenuli smo zaklonjeni iza tih vozila. Naši su tukli iz samohotke, Srbi su se zavukli nekamo, a mi smo samo protutnjali kroz Strmen. Zarobili smo četvoricu srpskih dragovoljaca iz Rume koji su se skrivali u UN-ovu kontejneru. Predalo se i nešto civila. Taj smo dan stigli pred selo Pičakovac i tamo zarobili jednog vojnika koji je mislio da smo njegovi. Tada je s pruge počela pucnjava prema nama, pa smo se u selu zadržali do jutra i vratili natrag – priča Vranić.
Trećeg dana Oluje vod se uz manje čarke spustio preko Kostajničkog Selišta sve do Hrvatske Kostajnice, u koju ulazi među prvima.
– U Hrvatsku Kostajnicu ušli smo onako ošišani na ćelavo, namazani i maskirani i tamo prvi put dobro objedovali u hotelu – kazuje Marijan Vuković.
– To mi je jedan od najljepših dana u životu. Sunčan ljetni dan, mi se od Selišta spuštamo dolje prema Kostajnici, a sa svih strana spuštaju se drugi vojnici. Kao da ima deset tisuća vojnika, takav je prizor bio – opisuje Gorislav Bednjač. Noću 6. kolovoza vod, Domobranska pukovnija Sunja i još neke postrojbe dobivaju naređenje da ujutro 7. kolovoza krenu prema Dvoru kako bi osiguravali kolonu izbjeglica koja se izvlačila u BiH. Kad su ušli u Dvor, počela je bitka.
– Tarapana. S krovova kuća pucaju na nas sa svih strana. Snajperi, trocijevci. Bednjač je s nekima otišao naprijed prema Matijevićima, samo su protrčali. Sreli smo poveću skupinu civila, njih oko 150, izvukli ih iz te pucnjave, skrili iza zgrade i ostavili jednoga vojnika da ih čuva. Krenuli smo naprijed još malo, pokraj kolone vozila i ljudi, ali pucnjava je bila stalna, odasvud – opisuje Vranić situaciju u kojoj će ubrzo izgubiti jednoga vojnika.
– Pužemo uz tu kolonu i tada Ivica Lapuh ugleda srpskog civila kako stoji na rudi traktora te ustaje kako bi mu rekao da sjedne dolje, da se preda i makne. Tada ga je presjekao rafal. Odozdo vidim da prema nama trči Marijan Jakić i viče da bježimo, da ih ima milijun. Tada ga, na desetak metara od mene, metak pogađa u vrat. Pada, ali se odmah diže i nastavlja trčati prema meni, vadi zavoj i mota ga oko vrata. Za njim trči jedan dečko iz domobranske, koji mu je, doznat ću poslije, stao na zavoj koji je visio pa Jakić opet pada. Pomislih, sad je stvarno gotov, no on opet ustaje i dolazi do mene. Ni kapi krvi kod Jakića, metak prošao kroz vrat, na milimetar promašio arterije. Ali Lapuh krvari, izvlačimo ga, dajemo sanitetu obojicu, no Lapuh umire u kolima do Kostajnice – u jednom dahu opisuje Vranić najtežu bitku svoga voda u Oluji.
Vod se potom povukao u Hrvatsku Kostajnicu. Prešli su bez odmora više od sto kilometara te im je zapovjednik Željko Krapljan rekao da je za vod Oluja gotova, da su svoje obavili. Dvor će sutradan, 8. kolovoza, biti oslobođen bez njih.
– Od prvog dana Oluje stalno smo bili na nogama, na području na kojem nije bila nijedna brigada HV-a. Nitko od mojih dečki nije dobio čin, a neki su ratovali i cijelo vrijeme Domovinskog rata. Većina mojih izvidnika radi, neke od nas nakon rata staro radno mjesto nije dočekalo, nije ga više bilo. Danas je samo dio nas u mirovini – kazuje Ivan Vranić, koji je ponosan što su sve akcije odradili profesionalno.
– Nikad nismo opalili metak u vojnika ako nije pucao na nas. Poštovali smo pravila. Učinili smo sve što treba za Hrvatsku, učinili bismo opet i zbog svega toga mirno spavamo – dodaje Gorislav Bednjač. Zanimljivo je za ovaj vod da je 1991., dok su još bili pod MUPom, u njihovu sastavu bio i Dejan Košutić, unuk Franje Tuđmana. Kažu, nisu tada znali da je to Tuđmanov unuk. Ni po čemu se nije isticao, dijelio je s njima dobro i zlo kao i svatko drugi. Tek su naknadno doznali o kome je bila riječ.