Milan Vrga, načelnik općine Gvozd: Uspomene na Oluju nama nisu lijepe. Imao sam deset godina kad sam s obitelji u koloni napustio rodni kraj. Plakali smo, bojali se...
Izbjegli Srbi počeli su se vraćati relativno brzo. Gvozd je jedno od rijetkih mjesta u koje su se vraćale cijele obitelji s djecom
Morate razumjeti da nama uspomene iz Oluje nisu lijepe, imao sam deset godina tada, sedam dana bio sam u koloni, plakali smo, bojali se, pucalo se. Bilo je zločina, moji su sumještani ubijeni i nestali, doduše ne ovdje u Gvozdu, u koji je došla profesionalna vojska za koju oni koji su tada ostali imaju samo dobre riječi, ali stradali su drugi bježeći prema bosanskoj granici – kazuje nam Milan Vrga (SDSS), 34-godišnji načelnik Gvozda, gradića na granici Banovine i Korduna. Svake godine, kaže Vrga, na Banovini ekshumiraju i identificiraju, a u Gvozdu pokopaju pokoju žrtvu iz kolovoza 1995. Tragaju još za dvadesetak stanovnika.
– Stoga morate razumjeti da ljudima koji su 1995. napustili svoje kuće, a neki se vratili nakon nekoliko godina i zatekli spaljene i minirane domove, Oluja nije slavlje – dodaje Vrga, jedan od najmlađih načelnika u Hrvatskoj. U sadašnjoj općini Gvozd prije rata nije bilo sela naseljenih Hrvatima, iako je tadašnja općina Gvozd obuhvaćala i Topusko i Lasinju, na čijem je području bilo sela u kojima su Hrvati bili većina. Ta su sela uništena tijekom Domovinskog rata, no u sadašnjoj općini Gvozd nije bilo nasilja. Vjerojatno se i zbog toga na područje Gvozda vrlo brzo nakon Oluje vratilo dosta srpskog stanovništva, a 1995. i 1996. taj su kraj naselili i Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Sada tu, prema popisu, živi oko 3000 ljudi, od kojih je Srba nešto više od dvije trećine, ali svi ističu da je stvaran broj žitelja puno manji.
U vrijeme Oluje u tadašnjem Vrginmostu ostalo je stotinjak mještana, koji nisu htjeli napustiti svoje domove.
– Mi smo krenuli prema BiH dva dana nakon početka Oluje, kad smo vidjeli da traktori prolaze. Djed je odlučio ostati, ali je inzistirao da baka, otac, majka, brat i ja odemo. Djed je od 1969. bio samostalni privrednik, imao je pilanu, a poslije mlin, koji je 1989. modernizirao. Nije htio napustiti svoju djedovinu i ono što je stvarao cijeli život. Ostao je s još desetak, dvadesetak mještana Podgorja, odakle smo mi. Svi su zajedno dočekali Hrvatsku vojsku – priča Vrga. Njegovo izbjegličko putovanje u koloni trajalo je sedam-osam dana i završilo u Inđiji.
– Bilo je na tom putu svega. Na dva mjesta doživjeli smo pucnjavu i granatiranje. Otac nas je u jednom trenutku izgubio, morao je napustiti traktor kad je kolona prekinuta. Još u koloni dobivali smo informacije da je deda zaklan na pragu mlina, a da je otac poginuo pri napadu na kolonu. Bio je to kaos, bilo je straha, dezinformacija... Srećom, svi smo se sastali na kraju. Tata je putovao traktorom, a mi automobilom, koji smo morali napustiti prije Dvora, gdje se tada već pucalo, pa je jedan susjed nas sedmero djece stavio u svoj Yugo i prevezao nas u Bosnu, a potom se vratio po majku i druge žene – priča Milan Vrga i napominje da su informacije o djedovu ubojstvu, na sreću, bile lažne.
– Oni su se u Podgorju držali zajedno i okupljali ispred trgovine te čekali vojsku, koja je došla za nekoliko dana. Kad su vidjeli vozila, uputili su se prema njima s uzdignutim rukama. Djed je po