Srpski sukobi uoči Oluje Martić i Karadžić sumnjali su u Mikelića jer je pregovarao sa Zagrebom, Šešelj nije vjerovao Miloševiću, vožd je maknuo Milana Babića...
Već tijekom 1993. Milošević je pokušao nagovoriti vodstvo Republike Srpske da prihvati mirovni plan međunarodnih posrednika Cyrusa Vancea i Davida Owena za Bosnu i Hercegovinu. No vodstvo Republike Srpske, s Radovanom Karadžićem na čelu, odbilo je spomenuti plan.
Sukob Miloševića i Karadžića
Tijekom 1994. međunarodna zajednica pripremila je novi mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu. Bio je to plan međunarodne Kontaktne skupine, po kojem bi Srbima pripalo 49 posto teritorija BiH. Karadžić je odbio plan ne želeći se odreći područja koja su Srbi zauzeli na početku rata. To ga je dovelo u sukob s Miloševićem, koji je smatrao da je tim planom osigurano postojanje Republike Srpske, a prihvaćanjem toga plana bile bi ukinute sankcije SR Jugoslaviji. Zato je Beograd u kolovozu 1994. prekinuo veze s Republikom Srpskom. Beogradska blokada Republike Srpske imala je za Miloševića uspjeha, jer je međunarodna zajednica smatrala da to pomaže okončanju rata u BiH, pa je međunarodna izolacija SR Jugoslavije ublažena. Sukob Miloševića i Karadžića odrazit će se i na Knin, odnosno RSK. Na predsjedničkim i skupštinskim izborima koji su u RSK održani krajem 1993., odnosno početkom 1994., za predsjednika RSK izabran je Milan Martić, do tada ministar unutrašnjih poslova. Za predsjednika vlade RSK izabran je, zapravo nametnut od Miloševića, Borislav Mikelić, predratni direktor petrinjskog „Gavrilovića“, koji je u međuvremenu boravio u Beogradu. Tako je Milošević izbjegao da predsjednik krajinske vlade postane Milan Babić, koji se s Miloševićem sukobio još krajem 1991. i početkom 1992. zbog prihvaćanja mirovnog plana UN-a za Hrvatsku. Babić je postao ministar vanjskih poslova u Mikelićevu kabinetu.
Sve se to podudaralo sa sklapanjem Zagrebačkog sporazuma o primirju između Zagreba i Knina, koji je sklopljen krajem ožujka 1994., čime su obustavljena neprijateljstva, koja su obnovljena nakon što je Hrvatska početkom 1993. oslobodila dio zadarskog zaleđa. No, mnoge krajinske Srbe posebno je zabrinjavalo to što su Zagreb i Beograd u siječnju iste godine u Ženevi potpisali deklaraciju koja je, među ostalim, predviđala otvaranje ureda hrvatske vlade u Beogradu i jugoslavenske vlade u Zagrebu. Krajinski Srbi bojali su se da bi to mogao biti znak da ih je Beograd prepustio Zagrebu.
Također je ubrzo postalo očito da Mikelić, kao predsjednik vlade RSK, podržava politiku Beograda u odnosu na Republiku Srpsku. Mikelić je u ljeto 1994. ishodio da Skupština RSK ne pruži potporu Republici Srpskoj u njezinu odbijanju plana Kontaktne skupine. Osim toga, Mikelić je nastavio pregovarati sa Zagrebom, te su krajem 1994. Zagreb i Knin potpisali Gospodarski sporazum u sklopu kojega je trebalo uspostaviti prometne i infrastrukturne veze. Primjerice, ubrzo je otvorena autocesta kroz dio zapadne Slavonije koja je bila pod srpskim nadzorom.
Nakon svega navedenog, najveći Milan Babić potisnut je s vodećih položaja jer se protivio mirovnoj operaciji UN-a. Kad je napokon postao predsjednik vlade RSK, bila je to Pirova pobjeda – nekoliko dana poslije počela je Oluja