NEOPISIVA TUGA NA MIROŠEVCU
Jecaji su pratili ukop pet ubijenih članova obitelji Tojagić
OKO DRAGOMIROVA LIJESA CIJELO SU VRIJEME STAJALI PRIPADNICI HRVATSKE VOJSKE, A ISPALJEN JE I POČASNI PLOTUN
PAOLOV OTAC SANDRO, KOJI JE NA SPROVOD DOPUTOVAO IZ NJEMAČKE, BIO JE NEUTJEŠAN, FILJKINOJ SESTRI NINI JE POZLILO
Kolona ljudi koja je jučer na zagrebačkom groblju Miroševac željela proći uz odar ubijenog Paola, njegove majke Maje i tete Josipe, kao i njihovih roditelja Filjke i Dragomira, bila je ogromna. Paolov otac Sandro, koji je na posljednji ispraćaj svoga sina doputovao iz Njemačke, kao i još nekoliko članova šire obitelji Tojagić, očiju crvenih od plača stajali su uz ljesove svoje djece, teta, bratića, sestrični, nećaka... Neki od njih su se tresli, drugi su jecali, a od suza se nisu mogli suzdržati ni brojni ožalošćeni prijatelji i poznanici koji su im izražavali sućut. Posebno je teško bilo gledati njihove reakcije kada bi došli do Paolova odra ukrašenog velikim bijelim ružama. Iako su se svojski trudili ostati dostojanstveni i donekle skriti emocije pružajući ruku sućuti najužoj obitelji, gotovo nitko nije uspijevao zaustaviti suze koje bi im se slijevale niz lice.
Moj lipi anđele...
Na samom početku pogreba Filjkinoj sestri Nini je pozlilo te je nakratko izgubila svijest, a nekoliko ljudi priskočilo joj je u pomoć kako ne bi pala na tlo. Odnekud su ubrzo donijeli i plastični stolac na koji su je posjeli, kao i boce s vodom. Nedugo zatim stiglo je i vozilo hitne pomoći, a ubrzo nakon toga iz mrtvačnice su počeli iznositi ljesove, najprije onaj bijeli, malog Paola, potom njegova djeda Dragomira, pa bake Filjke, njegove majke Maje, i na kraju Majine sestre Josipe, koji je, baš kao i Paolov, bio bijel. Najveći jecaji iz gomile su se čuli u trenutku kada su iznosili Dragomirov lijes, oko kojega su cijelo vrijeme u uniformama stajali i pripadnici Hrvatske vojske, njih petorica. Nakon molitve, uz taktove poznate duhovne pjesme “Oči u oči”, kolona ljudi krenula je prema grobovima.
Svi su oni pognutih glava, šutke, pratili ljesove s tijelima sve do trenutka dok ih uza zvukove pjesama “Milost” Johna Newtona te “Ima jedna duga cesta”, “Da te mogu pismom zvati”, “Krist na žalu” i “Moj lipi anđele” Olivera Dragojevića nisu počeli polagati u zemlju. Počasni je plotun ispalila i počasna straža pucajući u zrak iz pušaka.
Držali se za ruke
Članovi rodbine dugo su bez riječi ostali stajati pred rakom i gledati u nju, a na kraju su, držeći se za ruke, na Paolov lijes bacili po jednu bijelu ružu. Nakon toga ljudi su se počeli razilaziti, gotovo u isto vrijeme kada je na drugom zagrebačkom groblju, Mirogoju, počeo posljednji ispraćaj Davora Paušaka, partnera ubijene Josipe, kojemu je Igor Nađ presudio samo zato što se tada slučajno zatekao u kući strave na Kajzerici. U trenutku kada je njegov lijes spušten u raku završena je jedna od najtužnijih i najstravičnijih epizoda nasilja otkako je Hrvatska neovisna, ali i dalje nije jasno što je Igora Nađa nagnalo da počini taj suludi pokolj.