Je li važno odakle potječe počinitelj užasnog zločina u Frankfurtu u kojem je poginuo dječak?
Užasan zločin je potresao Njemačku: u Frankfurtu, na jednoj od najvećih željezničkih postaja u zemlji, jedan osmogodišnji dječak i njegova majka gurnuti su pod nadolazeći vlak. Mališan je poginuo. Majka se uspjela spasiti. Vjerojatni počinitelj pokušao je pobjeći, uz pomoć svjedoka je zaustavljen i policija ga je uhitila. Nekoliko sati kasnije glasnogovornica policije objavila je da je riječ o muškarcu od 40 godina koji prema dotadašnjim informacijama nema nikakve osobne veze sa žrtvama. I dolazi iz Eritreje. Neovisni novinari imaju zadaću izvještavati što se dogodilo. To zvuči jednostavnije i očitije nego što to jest. Jer informacije koje šire mediji – ili ih ne šire – uvijek oblikuju raspravu u društvu. Zato su se njemački mediji obavezali na etičke smjernice, takozvani novinarski kodeks – piše glavna urednica DW-a Ines Pohl. Između ostalog je tu određeno, kad se kod nekog zločina izvještava i o porijeklu počinitelja: onda, kad je to „sadržajno povezano s nedjelom ili kad postoji opravdano zanimanje javnosti”. Osim toga, spominjanje etničke, vjerske ili pripadnosti druge manjine optuženog ili počinitelja ne smije voditi uopćavanju i diskriminaciji temeljem tog individualnog prijestupa. Koju ulogu dakle ima činjenica da ovaj počinitelj dolazi iz Eritreje? I treba li Deutsche Welle o tome izvještavati?
Od ljeta 2015. kad je kancelarka Merkel odlučila ne zatvoriti granice, nego prihvatiti u zemlju ljude koji su tada pretežito bježali od građanskog rata u Siriji Njemačka se promijenila. Konkretno, promijenila se jer je prihvaćeno više od milijun izbjeglica i njima se moralo dati što trebaju, zbrinuti ih i trebalo ih je integrirati. Ali dogodila se i promjena koju je teško opisati.
Ima Nijemaca koji osjećaju duboku nesigurnost, boje se i svaki incident, svaki zločin, svako kršenje zakona nekog od tih izbjeglica smatraju dokazom kako su ugroženi temelji njihove vlastite zemlje od tih „stranaca”. A onda ima i takvih koji žele smiriti situaciju, traže bolju skrb za te, djelomice traumatizirane ljude i pokušavaju pokazati put kako može funkcionirati suživot. Usprkos razlikama u kulturi, usprkos traumatičnim iskustvima.
I na koncu su tu političari koji žele izvući korist iz tog straha, koji ne propuštaju nijednu priliku da time uhvate glas birača za njihovu politiku podizanja granica. U kojem slučaju njemački mediji onda trebaju izvještavati o porijeklu počinitelja? Kad, dakle, postoji „opravdano zanimanje” javnosti? Njemačka se upravo bori sama sa sobom. Bori se kako da s jedne strane izađe na kraj s tom nesigurnošću, s druge strane i sa samouvjerenošću koja se nameće kao obaveza već i zbog blagostanja ove zemlje. I s pitanjem kako i gdje se moraju povući jasne granice kako bi se zaštitila društvena dostignuća proteklih desetljeća, na primjer kada je riječ o ravnopravnosti spolova. I o tome moramo izvještavati. Moramo dati riječ suprotstavljenim gledištima, pokušati objasniti koji su to različiti motivi koje pokreću ljude, čega se boje, zašto se bore – i kako potpuno različite političke stranke pokušavaju iskoristiti sve to. Smrt osmogodišnjeg dječaka zaoštrit će ton rasprave u Njemačkoj. Neki mediji će raspirivati rasizam jer to izaziva pažnju – i donosi nakladu i dobit.
To je nedopustivo i nema veze sa zanimanjem javnosti – prema novinarskom kodeksu. Ipak, ova rasprava se može slijediti i razumjeti samo ako se zna da počinitelj dolazi iz Eritreje i tako i njegovo porijeklo spada u istinito izvještavanje na koje smo obavezni.
A u tu istinu svakako spada i tuga za mališanom i suosjećanje s njegovim roditeljima i obitelji koja
danima.• nas treba voditi u ovim