Sami ćemo uništiti “dijamantno” zrnce svemirske prašine
Jedan je astrofizičar naš planet nazvao zrncem svemirske prašine u odnosu na milijune sličnih ili većih što brode svemirom. Ja tome dodajem epitet dijamantno zrnce zbog ljepota na njemu. I doista je tako. Nažalost mi, najrazvijenija bića na njemu, postupno, ako ne i ubrzano u današnje vrijeme, uništavamo ga. Glavni uzrok tomu je nezadrživa pohlepa bogatih ljudi koji ne prezaju ni pred čime ako bi time povećali svoj imetak. Primjere treba navoditi, iako svi znamo koji su. Počnimo od atomske energije pretvorene u najrazorniju bombu za uništenje svega na zemlji, od pretjeranog zagađivanja atmosfere i okoliša uopće suludom borbom za tržište potrebnom, ali i suvišnom proizvodnjom. Dokazano je zatopljavanje kao posljedica takvih djelatnosti što rezultira topljenjem golemih ledenjaka, olujama i tamo gdje takvih nije bilo, sušama i poplavama neviđenih razmjera. Ljudi sve manje hodaju, voze se automobilima i na najmanje udaljenosti, a onda neki trče da ne zahire. Umjesto da mladež nešto fizički radi, odmara se i troši energiju u teretanama. Svladavanje udaljenosti velikim dijelom je letenje zrakoplovima, pa su pohlepnici i tu dodali niskotarifne linije i, samo da bi zaradili, moraju uštedjeti na kvaliteti servisiranja zrakoplova itd.
U dijelovima zemlje s prirodom koja je sklona životu čovjeka razvitak često nadmašuje potrebe, dok se drugdje umire zbog nedostatka vode i hrane. Naravno, i bolesti su u vezi s okolnostima. Javlja se i demografska neravnoteža suprotne logike. U krajnje zaostalim i siromašnim predjelima svijeta demografska krivulja enormno raste, dok u razvijenim zemljama vidno pada. Stvara se nerazmjer koji rađa seobom ljudi u zemlje gdje postoje uvjeti za život, a te se zemlje brane od poplave useljenika, koji bi mogli narušiti njihovo blagostanje. Za sada se relativno uspješno zaustavilo enormno doseljavanje, ali trajno to neće biti moguće, jer će ih biti sve više, a i spremni su umrijeti da bi uspjeli. To je iscrpljujuće i na kraju brane popuštaju.
Kakva je tada sudbina svijeta, ne zna se, ali moguće je sa sigurnošću predvidjeti da toliko gladnih usta i prenapučenost zemalja koje sada dobro žive neće opstati. Nezadovoljstvo stvara sukobe, sukobi diktature, diktature uspostavljaju vlast nad robljem, robovi revolucije, a revolucije globalne ratove. Zato prije toga treba pronaći ključ da se sve to izbjegne, a koji je, zna se, ali se njime teško poslužiti. Sada već enormni broj hiperbogataša treba podijeliti njima nepotreban ogromni kapital koji posjeduju zemljama i narodima iz kojih bježe kolone gladnih i obespravljenih. Kada se u njihovim sredinama stvore kakvi-takvi uvjeti za život, oni neće svoj život žrtvovati na neizvjesnim bjegovima u nepoznato. Dakle, recept za spas se zna, ali zna se i to da se to neće dogoditi jer tko drži taj silan kapital, najgori je škrtac, a u rukama drži i države u kojima živi. Oni uživaju u gomilanju svojeg enormnog kapitala i vjeruju da će ih on uvijek i od svega spasiti iako je bezbroj primjera da to nije tako. Ali povijest se ponavlja po istom obrascu. Oni nisu svjesni da kad bi spasili svijet, spasili bi i sebe. Dijamant je kristaliziran ugljik i stvara se u zemlji i najviše ga cijenimo. A stvoritelja njegova, zemlju i život na njoj, puno manje. Paradoks kao što je i život sam. “Svijet je teatar, a glumci su ljudi koji dolaze i odlaze redom” (Shakespeare). Ovaj prekrasni dio “svemirske prašine” uništavamo sistematski i sve ubrzanije. O tomu stalno pišemo i govorimo a da se ne mičemo s mjesta. To je kao brod koji pomalo tone zbog rupe na kabini bogataša, koji ne dopušta ulazak u njegov prostor. U osnovi zbog povećanja nečijeg prevelikog kapitala ili zbog njihove velike pohlepe truje se atmosfera, mijenja klima na planetu, gomila se otpad i smeće... ubrzava se proizvodnja svih vrsta oružja što koristi trgovini, a prijeti svima. Ako se ne stabiliziraju vinovnici sve vidljivije tragedije čovječanstva, nećemo nestajati redom kako to kaže Shakespeare, već po Nostradamusu kataklizmom.