Priča o 100 eura ili kako smo propustili priliku i u Hrvatskoj
Zanimljivo je pomisliti kako bi sadašnjost izgledala da smo još 1945. primijenili tržišni, demokratski sustav
PITALA SAM I DVOJICU BRANIMIRA IZ GENERACIJE ROĐENE 90-ih ŠTO RADE SA SVOJIH 100 EURA – NI JEDAN OD NJIH NE ŠTEDI NITI IMA DIONICE
Utjednu kad obilježavamo Dan domovinske zahvalnosti, a približava se i 75. obljetnica završetka Drugog svjetskog rata, zanimljivo je pomisliti kako bi sadašnjost izgledala da smo još 1945. primijenili tržišni, demokratski sustav. Za ilustraciju, tu je priča o dvojici Branimira na polovici prošlog stoljeća. Vjerojatno iz različitih ratnih formacija, obojica se nakon rata vraćaju kućama sa po 100 eura, koji bi danas odgovarali iznosu od 4240 eura. Podaci koje koristim su iz Velike Britanije jer je zadržala kontinuitet najvažnijih institucija, pa tako i istu valutu.
Jedan od Branimira po većini karakteristika tipičan je Hrvat, ekonomski konzervativan, te nakon svih ratnih rizika, bira sigurniju varijantu i odlučuje se štedjeti i na taj način iskoristiti svojih 100 eura.
U našoj zemlji ta bi štednja propala ako je bila u domaćoj valuti, ali je inflaciju, paralelno sa stagnacijom, bilježio i razvijeni svijet, pogotovo u vrijeme velikih skokova cijena nafte sedamdesetih godina.
Kako je pokazala Barclays 2019 Equity Gilt studija (vjerojatno najkompetentnija za komparativne analize različitih ulaganja), Branimir bi danas, odnosno njegovi nasljednici, na štednoj knjižici imao oko 6350 eura. Priličan rast na prvi pogled, ali u pitanju su tri četvrtine stoljeća. Kad se to realno preračuna u ekvivalent iz 1945. godine, riječ je o samo 163 eura.
Drugi Branimir bio je sklon riziku
cijeli život i opredijelio se za ulaganje svojih početnih 100 eura u različite dionice. Kompozicija kretanja burzovnog indeksa pokazala je da bi on sada imao 217 tisuća eura, ili u gotovini, ako bi to na burzi prodao, prije 75 godina iznos bi odgovarao 5573 eura. Usput bi se nervirao zbog neizvjesnosti, povremenih padova, crnih ponedjeljaka, dot. com balona, ali uz pristojnu nagradu za rizik.
Dakle, cijela jedna generacija propustila je ekonomsku priliku, ali pola stoljeća kasnije preuzela je najveći rizik i izborila svoju zemlju, što sada i obilježavamo. Tada se, 1995. godine, proklamiralo da je uvedeno tržište, da su uvažene realne cijene svih faktora proizvodnje, da je ostvarena sloboda poslovanja te da je stigla demokracija.
Ili to baš tako i nije, premda su Branimiri (djeca nazvana po roditeljima s početka priče) dobili besplatne dionice i imali uglavnom i više od teoretskih 100 eura za investiranje.
Priča o tome što bi bilo da je sve bilo drukčije i nema nekog smisla u kratkom roku u kojem izgleda svi živimo, ali nam pruža mogućnost da naše rezultate sagledamo u perspektivi i osvijestimo bitnost ove tržišne ekonomije. Naposljetku, pitala sam i dvojicu Branimira iz moje generacije, one rođene devedesetih, što rade sa svojih 100 eura – ni jedan od njih ne štedi niti ima dionice. Čini se da gotovo nikad u povijesti nismo propustili priliku da propustimo priliku koja nam je pružena.