Ideja o zabrani tiramola rodila se u glavi onoga koji od javnosti želi nešto skriti
Glavno su obilježje tzv. civilizacijskog razvoja i napretka – zabrane, skrivanje, maskiranje, predstavljanje ljudi i okoline u lijepim formama nenatrunjenim njihovim prirodnim, vulgarnim sadržajima. No to je i općenito obilježje ljudskog ponašanja. Mi se svojim bližnjima nikad ne prikazujemo onakvima kakvi jesmo, nego kakvi bi po našoj želji trebali biti u njihovim predodžbama. Ako smo siromašni, krijemo naše siromaštvo, ako smo za nešto krivi, krijemo našu krivnju, ako me je djevojka ostavila, reći ću da sam ja ostavio nju, ako nam je tko dosadan, da bismo ga se oslobodili, nećemo mu to reći, nego izmišljamo neku obvezu zbog koje od njega odlazimo... Dijete neprekidno obmanjujemo kako bismo ga smirili, umećemo mu dudu u usta kako bi mislilo da sisa majčinu dojku. Šminka se nanosi na lice ne toliko zbog zaštite kože koliko da se skrije njezino prirodno stanje. I kad obitavamo u toplim krajevima, u civiliziranom svijetu ne možemo zamisliti da život provodimo goli. I životinjski svijet obiluje prerušavanjem, mužjaci i ne tako često ženke navlače raskošnu odjeću kako bi zaveli partnera. Krijemo svoj prljavi veš, ali i čisti. Naši bližnji ne smiju znati od čega smo ga i kako uprljali i najradije bismo im dali do znanja da ga i nemamo, da nam ne treba, da smo sami po sebi čisti. Nije isto vidjeti kako se na balkonu, prozorima, u dvorištima, a nekad u selima i po živicama suše košulje i majice kao vidjeti kako se suše gaće. I tu počinje naša današnja tema. Službeni glasnik Šolte ovih dana objavljuje Odluku o komunalnom redu, u čijem 12. članku piše: “Na prozorima i vratima, balkonima, ogradama i drugim dijelovima zgrade koji su okrenuti prema javnoj prometnoj površini nije dozvoljeno vješati ili izlagati
rublje, posteljinu, sagove, krpe i druge predmete kojima se nagrđuje vanjski izgled zgrade.” Za prekršitelje je kazna 2000 kuna. Takve su odluke dosad donesene i u Rijeci, u Kolanu na Pagu, na Mljetu, u Kaštelima, a najavljene su i u Splitu. U povodu tih odluka posebno se govori o tiramolu na kojem se suši rublje, a sastoji se od dva usporedna konopa povezana malim koloturima između dviju kuća. Može ga se vidjeti i u Italiji, Portugalu, Španjolskoj, na Malti... Manje-više svi smo ga vidjeli, djeluje kao zgodan “izum”, kao dosjetka i akcent na arhitekturi u kojoj se nalazi, akcent zanimljiv turistima i njihovim kamerama. Ali eto, civilizacija ili pseudocivilizacija je rekla – ne smije se vidjeti da se mi prljamo, da nosimo rublje koje treba oprati i osušiti jer je to intimnost koja se krije kao i druge intimnosti na javnim mjestima. Kada je 2008. godine zagrebački gradonačelnik Milan Bandić pripremao odluku
KRIJEMO SVOJ PRLJAVI VEŠ, ALI I ČISTI. NAŠI BLIŽNJI NE SMIJU ZNATI OD ČEGA SMO GA I KAKO UPRLJALI I NAJRADIJE BISMO IM DALI DO ZNANJA DA GA I NEMAMO, DA NAM NE TREBA, DA SMO SAMI PO SEBI ČISTI...
o komunalnom redu po kojoj bi se građani koji kopaju po kontejnerima kažnjavali s 300 kuna, sindikalist Josip Sever je prosvjedovao i najavio da će na dan donošenja odluke sam kopati po kontejnerima i pozvati komunalnog redara da ga kazni. Kako je rekao, odluka je pokušaj da se iz vidika ukloni sirotinja koja narušava imidž grada i koja to ne čini iz obijesti. Pod pritiskom javnosti Bandić je od odluke odustao, pa eto pod svojim prozorima političke i druge elite u Hrvatskom saboru, Vladi, HAZU i drugim parazitskim institucijama moraju gledati kako po smeću kopaju očajnici koje su oni proizveli i na koje im je pogled jednako mučan kao i pogled na svoje usrane gaće koje treba oprati i osušiti, ali ne na tiramolima, nego daleko od očiju javnosti. Zamislite kad se samohvalisavost jednog Bandića ili kojeg drugog političara, koja stanje u Zagrebu i u zemlji boja najljepšim, najrazigranijim bojama, sudari sa slikom stražnjice na tijelu koje se savilo prema unutrašnjosti kontejnera i iskapa nešto od čega će preživjeti! Političar najslabije podnosi bijedu za koju je sam kriv, ona ga razotkriva pa je treba sakriti. Zamisao o zabrani tiramola sigurno se rodila u glavi koja također nešto želi sakriti. U dijelovima gradova po nekim urbanim i fizičkim kriterijima, po reprezentativnim obilježjima, rublje ionako nitko neće vješati po tiramolima, balkonima, ogradama, prozorima..., ali u novim naseljima i tamo gdje stanuje “prirodniji” svijet koji je još jednom nogom na selu, slike su rublja koje se tako suši normalne i pričaju o ljudima koji su još u blizini svojih izvora na kojima se čovjek ne stidi sebe. Izvora nedaleko od kojih su, kako se i sam sjećam, na bistrim rječicama žene prale i prakljačama mlatile robu koja će im krasiti dvorište u kojem će se sušiti.