Mahninost je prožela društvo
Što jedan lud baci u more, sto pametnih ne može izvaditi – da je ta narodna izreka istinita, vidi se stalno u Hrvatskoj. Najveći ovogodišnji požar, što je nedavno izbio kod Šibenika, trajao je 28 sati. Zahvatio je 900 hektara na kojima su izgorjeli usjevi, divlja vegetacija i brojne životinje; 28 sati gasilo ga je 7 kanadera, 200 vatrogasaca, građani, policija i vojska; bila je zatvorena autocesta, evakuirano 50 stanovnika i turista, četiri su gasitelja lakše ozlijeđena; samo za gorivo, hranu i plaće svih tih ljudi neće se pljunuti manje od 5 milijuna kuna. A sve zbog gospođe s naplatne HAC-ove kućice koja je kupila kocke za potpalu roštilja i toga dana prije posla, iskoristivši jako jugo, zapalila šumu i makiju.
Javni medijski linč koji je gospođu dočekao, bio je potpuno promašen. Isto kao i moralistička prozivanja države što nije spriječila šesterostruko ubojstvo na Kajzerici – kao da policija i socijalna služba može hodati za svakim mahnitim. Mi smo skloni svaku šašavost proglasiti ludošću, ali nisu sve ludosti iste. Luđak može biti dobroćudan, sjediti u vrtu i razgovarati s leptirima. Ali može kružiti uokolo, kao da ga svi vrazi gone, opsesivno slijedeći cilj, uhodeći ljude, opsjednut nekom fiks-idejom, u koju je spreman uložiti nadljudski trud, snagu i vještinu. Ta se posebna vrsta ludosti zove mahnitost, i zapravo ne znamo što bismo s njom. Mahnit čovjek je uporan, snalažljiv, neumoran, dovitljiv, energičan i lukav; zna se pritajiti godinama, i taman kad ste pomislili da je odustao, njegov suludi genij bljesne punom snagom; kreativan je, izvrdava propise, izmiče zakonu.
Mahnit čovjek uopće ne mora biti lud. Ako ste ikada upoznali nekoga iznimno uspješnoga, napose u biznisu, znate o čemu govorim. Čovjek koji ustaje prije svih i liježe zadnji, koji svakog uposlenika
špijunira, koji cjepidlački provjerava svaku lipu troškova, koji se noću budi da provjeri stanje burze u Šangaju i Los Angelesu – jednostavno je predodređen da zgrne bogatstvo. Takva mahnitost je cijenjena, gledam ih na televiziji kako se mudro drže u odijelima, sjede na poslovnim forumima, a njihove supruge slikaju na lifestyle portalima. Taj tip uspijeva u svemu, bili to mafija, država, biznis ili estrada. Kapitalizam je zlostavljački sustav u kojima psihopati brže, bolje i lakše zlostavljaju one normalne, i zato normalni rade za plaću kod mahnitih. Budući da je kod nas kapitalizam primitivan, i mahniti su primitivni, pa se hrvatska mahnitost svodi na betoniranje plaža, prekomjernu sječu šuma, ilegalni iskop šljunka i divlju gradnju, a drugi imaju Amazon, Facebook i Apple. Uređeni sustavi mahnitost pokušavaju staviti pod nadzor jer od nje na koncu svi imaju štetu. Više sam puta pročitao staru vojničku šalu o vrstama časnika, prema kojoj se časnici dijele na četiri vrste: pametan i lijen bit će zapovjednik; pametan i marljiv njegov je idealni posilni koji će obaviti sve poslove; glup i lijen
nije problem jer ništa ne radi; problem je onaj glup i marljiv jer se svi bave samo njime. Tim glupim i marljivim, čak ludim i marljivim, a zapravo mahnitim, trebali bi se svi baviti – što jednostavno ne mogu jer imaju svoga posla. Kod šibenskog požara to je bilo očito: gospođa je već bila na tretmanima da je se odvikne od potpaljivanja, ali tko bi stalno hodao za njom, i kako može prodavačica u seoskom dućanu znati da joj ne smije prodavati kocke za potpalu? Mahnit je bio ubojica s Kajzerice koji je likvidirao čitavu obitelj, mahnit je bio vozač koji je u punoj brzini na autocesti kod Maslenice naišao na kolonu bez kočenja, mahnit je nepoznat netko koji je u Splitu u sitne sate francuskom turistu odgrizao uho. Mahniti vode lijeve i desne ekstremiste, mah
niti trguju dionicama, mahniti spremaju ratove. Možda smo i mi sami mahniti, makar ponekad i u ponečemu. Mahniti su mediji koji više nemaju naslova bez patetike i zdvajanja, bez optuživanja i prozivanja, gdje se više ništa ne može objaviti bez uskličnika. Što je to nego medijska piromanija, samo umjesto kocki, za potpalu javnog mnijenja služe urednički uvodnici i komentari kolumnista? Mahnitost vlada i turizmom. U Puntu naplaćuju mjesto u hladu, u Trpnju ako sjedite ispod palme; poželite li se okupati u Telašćici, radit će vam društvo četiri čartera s po stotinu ili dvije turista, pa vi vidite; nema dvorišne buže u Splitu da nije studio apartman; poželite li otići roniti, pokušajte naći mjesto da tamo već nema deset čamaca; plivači plivaju sumanuto s otoka na otok, dok se
između tih istih otoka još sumanutije glisira, i pravo je čudo da nema više stradalih. Svi problemi nastaju zato što ljudi nisu u stanju sjediti mirno u svojoj sobi, mislio je filozof i matematičar Blaise Pascal. A ne mogu jer su mahniti. Mahniti su na poslu, mahniti su u slobodno vrijeme, mahniti su na odmoru. Padaju sa zidina, probadaju jedni druge noževima, gube se u planinama. Mahnito jure s paraglajdinga na speleologiju, s katamarana na trajekt, sa skutera na SUP, sa škrapinga na planinarenje, s ronjenja na dah u jacuzzi, s riblje večere na ekskurziju, s kajaka na streličarstvo, s malostonskih kamenica na kvarnerske škampe, s ecstasyja na kokain, s votke na viski. A kad se vrate doma, dočekat će ih mahniti rođaci, mahniti šefovi i mahniti političari. Zrće, ta mahnitost nad mahnitošću, postoji samo zato da prikrije da smo se svi pretvorili u Zrće.
Došli smo do toga da bi dobro staro izležavanje na plaži trebalo zaštititi kao nematerijalnu kulturnu baštinu. Treba propagirati pasivni odmor. Treba se založiti za ljenčarenje. Mahnitosti treba pružiti miroljubivi građanski otpor.
Mahnit čovjek je uporan, snalažljiv, neumoran, dovitljiv, energičan i lukav; zna se pritajiti godinama, i taman kad ste pomislili da je odustao, njegov suludi genij bljesne punom snagom; kreativan je, izvrdava propise, izmiče zakonu. Mahnit čovjek uopće ne mora biti lud. Ako ste ikada upoznali nekoga iznimno uspješnoga, napose u biznisu, znate o čemu govorim