‘Bitka za Novu Hrvatsku’ kao oporuka emigranta kojem je ‘nova Hrvatska’ uništila snove
Od tišine o smrti Jakše Kušana još je gore bilo priopćenje Vlade
Riječka izdavačka kuća Otokar Keršovani objavila je 2000. godine u biblioteci “Svjedočanstva” knjigu Jakše Kušana pod naslovom “BITKA ZA NOVU HRVATSKU”. Naslov otisnut upravo tako, velikim slovima, može se pročitati i na način da Kušan piše o bitci za novu Hrvatsku, u smislu mlade, samostalne i slobodne države naspram svim njezinim starim oblicima u kojima je postojala i opstajala kao platforma za onaj famozni “tisućljetni san”. Takvo čitanje je sasvim prikladno, premda naslov, zapravo, treba pisati onako kako je naveden u kataloškoj knjižničnoj specifikaciji: “Bitka za Novu Hrvatsku”. Dvoznačnost je sasvim na mjestu jer Jakša Kušan u svojoj memoarskoj knjizi piše o bitci koju je desetljećima, kao njegov osnivač i glavni urednik, vodio za hrvatski politički emigrantski časopis koji je pod nazivom “Nova Hrvatska” izlazio u Londonu. Ali Nova Hrvatska bila je istodobno platforma i način borbe za novu Hrvatsku, onu koja je stvorena 1990. Odnosno, onu koja je trebala i mogla biti stvorena, ali nije.
Jakša Kušan te 1990. vratio se u Hrvatsku s namjerom da u nju prenese i “Novu Hrvatsku”. Posljednje poglavlje njegove knjige opisuje te pokušaje i njihovu brzu konačnu propast. U medijskim, političkim, društvenim i ekonomskim prilikama nove Hrvatske nije bilo mogućnosti, želje ni mjesta za “Novu Hrvatsku”. Ono što je desetljećima u emigraciji bilo svjetionik slobodne misli i mjesto ozbiljnih razmišljanja i kovanja vrlo konkretnih i studioznih planova za ostvarenje sna ne samo o samostalnoj i slobodnoj, nego i naprednoj, liberalnoj, modernoj i prosperitetnoj hrvatskoj državi za sve njezine građane u punom poštivanju prava i vrijednosti svakog pojedinca, u toj, naoko dočekanoj, dosanjanoj i dosegnutoj državi ugasilo se poput svijeće na vjetru. Jakša Kušan imao je tada, kako je i sam posvjedočio, još samo jednu mogućnost: emigrirati iz te “nove Hrvatske” skupa sa svojom “Novom Hrvatskom”. Za takvo konačno priznanje definitivnog poraza svega za što se desetljećima borio i zalagao nije
imao želje ni volje ni snage. Tuđman i HDZ okupili su te 1990. oko sebe mnoge od onih protiv kojih se Kušan iz Londona na “bojišnici” širom svijeta borio za “Novu Hrvatsku”: od primitivnih ustaških ekstremista do udbaša.
“Dogodilo se to da iz inozemstva nisu pristigli demokrati, nego oni koji su se htjeli dobro naplatiti za svoje emigrantske patnje i Hrvatsku vratiti 50 godina unatrag, u godinu 1941.”, napisao je na portalu Autograf u svom nekrologu Jakši Kušanu njegov dugogodišnji suborac, suradnik i prijatelj Vladimir Pavlinić, rezignirano bilježeći muk kojim je hrvatska javnost, a u prvom redu javna Hrvatska radiotelevizija, primijetila i popratila Kušanovu smrt 29. srpnja. Doduše, Hina je objavila solidno sročenu vijest o Kušanovoj smrti s navođenjem ključnih točaka njegove biografije: “Hrvatski politički emigrant i glavni urednik najtiražnijeg emigrantskog časopisa Nova Hrvatska Jakša Kušan preminuo je u 88. godini u Zagrebu... Nakon izbacivanja sa Sveučilišta u Zagrebu iz političkih razloga, pravni studij nastavlja u Beogradu. Od 1956. godine živi u Velikoj Britaniji, gdje radi kao analitičar za komunističke zemlje u londonskom dnevniku The Guardian. U Londonu 1958. supokreće Hrvatski bilten, kasnije Nova Hrvatska, koji izlazi sve do 1990... Kušan je prvotno 70-ih godina prevodio djela Franje Tuđmana i predstavljao ih svjetskoj javnosti, no nakon njegova povratka u Hrvatsku i Prvog općeg sabora HDZ-a 1990., kritički se odnosio prema njegovoj politici.” O Tuđmanovom odgovoru na taj kritički Kušanov odnos iz prve ruke i vrlo slikovito na Autografu svjedoči Vladimir Pavlinić. Tijekom razgovora u lipnju 1990. Tuđman je Pavlinića “u jednom trenutku oštro pogledao i upitao: “Što to tamo taj vaš Kušan u Londonu piše?!... Piše neprijateljski o meni i HDZ-u. To što govori u svome uvodniku, nedopustivo je!”
U jednom ranijem sjećanju Pavlinić izvrsno sažima Kušanovu platformu i njezinu propast: “Kad sam se kao svjež izbjeglica g. 1973. u Beču, prije odlaska u London, dnevice družio s privremeno izbjeglim književnikom Petrom Šegedinom, čitali smo Novu Hrvatsku. On je u Kušanovim uvodnicima uočio neobičnu zrelost političkog realizma, osobito u gledištu da se oslobođenje Hrvatske iz Jugoslavije neće moći ostvariti bez suradnje s hrvatskim komunistima. Suprotno fantazmagorijama ostaloga emigrantskog tiska svih boja. Taj se dio predviđanja poslije obistinio, ali Kušan, kao ni ostali koji smo mu se pridružili, nije u svoju dalekovidnost uključio mogućnost da bi se ti naši komunisti u odlučnom času udružili s primitivnim ustašoidnim elementima iz emigracije, a demokrate otpirili.”
Jakša Kušan je bio idealist među nacionalistima. U svom nacrtu političkog programa ponuđenog 1966. cijeloj hrvatskoj emigraciji uvrstio je među mnoge konkretne zadatke i onaj da se “demantira beogradsku propagandu” prema kojoj je nacionalizam “posljednji adut nesposobnog poduzeća i nesposobnog političara”. Beogradska propaganda postala je hrvatska stvarnost koju je nemoguće demantirati. Još gore od muka o Kušanovoj smrti je priopćenje koje je Vlada objavila hvaleći njegove zasluge. A za što? Za “Novu Hrvatsku” čije je snove i stremljenja, u sprezi sa svim njihovim negdašnjim neprijateljima, dotukla upravo njihova “nova Hrvatska”? Posljednje što je Jakša Kušan dovršio bio je tekst novog dopunjenog izdanja “Bitke za Novu Hrvatsku”. Traži se nakladnik. Poput treska grobne ploče nad jednim snom odjekuje Kušanova posveta u prvom izdanju: “Suradnicima i prijateljima ‘Nove Hrvatske’ koji nisu doživjeli uspostavu hrvatske države, ali ni naše razočaranje zbog neostvarenih ideala za koje smo se desetljećima borili”. Treba nam ta knjiga. Nama koji ostajemo da izdržimo, a onima koji odlaze da se ne osvrću i ne sanjaju ništa o bilo kakvoj i bilo kojoj hrvatskoj državi.