Granične kontrole koštale bi putnike između 1,3 i 5,2 milijarde eura godišnje u izgubljenom vremenu
kod pristupa OECD-u, u nekim je najavama vezivala zeleno svjetlo za Schengen s primjenom arbitražne odluke koja je za Hrvatsku zbog kontaminirane arbitraže ništavna. Lobiranja kod Komisije u tom smislu nisu novost – uostalom, Hrvatska i Slovenija na sastancima radnih tijela Komisije sukobljavaju se na nizu tema koje bi se mogle dovesti u vezu s granicom. Tako je bilo i lani u srpnju, dok se među državama članicama pripremao tekst deklaracije za summit EU i Japana. Slovenci su, naime, inzistirali da se u dijelu koji se bavi odnosima u Južnokineskom moru uključi izjava da se odluke arbitražnog suda obvezno moraju poštovati, naravno zbog paralele s hrvatsko-slovenskom situacijom, a Hrvatska je to odlučno odbijala. Nastala je pat-pozicija, rad na tekstu je prekinut i moralo se tražiti kompromisno rješenje. Naposljetku je izvučen stari, usuglašeni tekst slične deklaracije iz 2016. i jednostavno – prepisan. Hrvatska je uspjela “blokirati” Sloveniju jer se u tom tekstu arbitraža izrijekom ne spominje.
Pritisci iz Ljubljane
Situacija je utoliko kompliciranija jer na Europskom sudu Ljubljana tuži Zagreb za nepoštivanje europskih zakona. Štoviše, jedna od točaka u tužbi koju je Komisija odbila podržati, a Europski sud tek treba odlučiti hoće li je prihvatiti, upravo je Schengen. Slovenija tvrdi da zbog trenutačne situacije na terenu ne može u potpunosti provoditi schengenska pravila na cijelom državnom teritoriju. Iz Hrvatske na to odgovaraju da je s istom granicom Slovenija i ušla u Schengen pa ne vide gdje je problem i u čemu Hrvatska krši zakone EU. No postoji i drugi detalj koji se rijetko spominje, a taj je koliko je zapravo sama Slovenija sposobna provoditi Schengen. Jednom kad država uđe u schengenski prostor, ona nije bez nadzora, već se provjerava. U lanjskoj provjeri tako je, primjerice, pronađena manjkavost u slovenskoj provedbi schengenskog informacijskog sustava. Također, Sloveniji bi zapravo na ruku išlo pomicanje schengenske granice – i obveze čuvanja te iste granice na Hrvatsku.
I Rumunjska problem?
Ostaje otvoreno pitanje hoće li se hrvatski zahtjev rješavati samostalno ili u paketu s rumunjskim ili bugarskim. Te dvije države godinama su u čekaonici – formalno su ispunile uvjete, no političke odluke još nema. Doduše, one su u drukčijoj situaciji – njima je pri primanju u punopravno članstvo EU nametnut sistem monitoringa zbog manjkave vladavine prava i pravosuđa. Ne samo da nema pomaka nabolje, već je posljednja evaluacija iz prosinca prošle godine pokazala da Rumunjska sve više zaostaje te su joj nametnuli dodatnih šest mjerila za pravosuđe. Jedna od otvorenih opcija je i ta da će, primjerice, Rumunjska uvjetovati zeleno svjetlo Hrvatskoj svojom pristupnicom Schengenu. No konačna je odluka ipak u rukama Francuske i Njemačke. Obje države trenutačno su uvele granične kontrole – Francuska zbog sigurnosnih razloga, Njemačka zbog migranata. Njemačka se želi što prije vratiti na staro, dok je Francuska – a to pokazuje Macronov proglas o budućnosti EU objavljen krajem ožujka – puno opreznija i tvrđa. Povratak i širenje Schengena, između ostalog, veže za reformu sustava azila. Nije samo riječ o reformi Dublinske regulative koja propisuje čija je odgovornost azilant kad stigne u EU, već sadrži sedam zakonodavnih akata. Dosad ih je dogovoreno samo pet.
Europska komisija procijenila je da bi ponovna uspostava kontrola na granicama godišnje odnijela 1,2 milijarde eura prihoda turističkim odredištima