Tri o gostima
Naši ljudi više ne mogu živjeti u gradovima. Za njih su mjesta u centru, a mi – na periferiju. Prokleti turisti!
Čim zatopli, evo opet njih. Oni dolaze ovamo, a da i ne znaju kamo su došli. Izgledaju čudno. Vrlo su glasni i ne govore našim jezikom. Oni uopće ne poštuju našu kulturu. Zapravo uopće nemaju poštovanja prema našoj tradiciji. Mi ne znamo odakle su oni došli. Dolaze u velikim grupama. Zar nije neobično da je toliko muškaraca? Velike grupe muškaraca dolaze, hodaju gradom. Isto tako, oni puše drogu. Stalno su na mobitelima. Zašto su toliko na mobitelima? Uđu u kafiće samo da bi punili mobitele. Gledaju naše žene i žele ih. Oni siluju naše žene. Zbog njih, mi se osjećamo nesigurno. Čujemo ih navečer kako se deru i harače ulicama. Mi ne možemo znati što oni žele. Među njima može biti terorista. To nitko ne provjerava. Od nas se očekuje da budemo pristojni prema njima, da im povlađujemo, da im stalno pomažemo. A oni samo uzimaju. Užasno su nezahvalni! Oni dolaze ovamo kao da ovdje pripadaju. Oni sa sobom mogu donijeti razne bolesti. Mi ne znamo gdje su oni bili prije nego što su došli ovamo. Mi bismo voljeli kad bi k nama dolazili visokoobrazovani ljudi, s obiteljima. Ali samo s jednim djetetom ili dvoje djece. Ne cijele obitelji! Mi nemamo kapaciteta za više, daljnju rodbinu. Samo bismo voljeli neke fine ljude. Ali i to u svojim granicama. Postoji limit. Moramo misliti na naše građane. Ne može biti više njih nego nas. Mi nemamo kapaciteta za to. To je nepregledna kolona ljudi, strašno ih je gledati. Svi imaju neke prazne poglede i tako prolaze kroz grad. Mislim, to ulazi sada u grad i preko brodova. Tko to može kontrolirati? Europa će se raspasti zbog njih. Svagdje gdje dođu, sve automatski postaje skuplje. Naši ljudi uopće više ne mogu živjeti u gradovima zbog njih. Njima se daju mjesta u centru,
a mi moramo na periferiju, izvan grada. I iduće ljeto doći će ih još više. I još više. Dok ne nestanemo. Dok ne postanemo njihovi robovi. To je ono što oni žele. Da budemo njihovi robovi, ako već nismo.
Prokleti turisti!
Malo što mi djeluje iscrpljujuće i besmisleno kao biti turist. Nekad smo turiste nazivali gostima jer su na neki način bili gosti u gradu, mjestu ili na plaži. Sada je prekomjerni turizam obrnuo uloge i gradove; mjesta, plaže i (lokalni) ljudi su postali gosti u fotoalbumu turista. Turizam preoblikuje grad, zahtijeva autentično i fotogenično, posebno i prepoznatljivo, sve u isti mah. Turist, za razliku od gosta, više nije dužan pratiti pravila, pitati ili nešto provjeriti. Sve je na raspolaganju. Zato turisti mogu u japankama i bez vode planinariti prema osamljenim plažama, mogu zaspati na luftiću, mogu razrovati polje poljskog cvijeća, smiju se posrati u usku uličicu na Hvaru, totalno mogu seksualno uznemiravati žene. Postoji uvjerenje da je zato grad(ić) tu. Jeftine aviokompanije lete iz velikih gradova direktno u gradove i mjesta na obali. Pri slijetanju, našem turistu je omogućeno instant-opuštanje. Turist vjeruje u aktivni odmor, ljuteći se na mjesto jer nema više toga za ponuditi (lokacija za fotkanje), na druge ljude (jer se fotkaju na istom mjestu), na restorane (jer im je tanjur nefotogeničan) i na kišu (iz očitih razloga). Turizam je sada sinonim za dokumentirano i dobro iskorišteno slobodno vrijeme. Nervira me biti turist jer to se temelji na grižnji savjesti, fetišu gledanja. Sigurno još mogu nešto vidjeti. Kako nisi to išao pogledati? Nedavno sam bio u Londonu. I malo slobodnog vremena, uvjeren da je to znak zrelosti, odlučio sam iskoristiti turistički. Išao sam gledati zgrade, pješke, biciklom ili s broda. Jedino što sam vidio bili su fotoaparati. Kamo god da sam došao, gledao sam ljude koji gledaju zgradu, doubledecker, Buckinghamsku palaču, svijet preko svoga fotoaparata ili mobitela. U trenutku kada sam shvatio da u kvartu popularnom zbog jedne romantične komedije gledam u simpatične kućice nekih bogatih ljudi, odustao sam od turizma. Kupio sam mami magnet i jednostavno se pomirio s činjenicom da sve mogu gledati na internetu. Ono što turizam isključuje iz svog programa jest stvarnost. Ona kvari dobro raspoloženje. Ostatak slobodnog vremena u Londonu proveo sam kao gost. Posjetio bih svoje prijatelje i poznanike i razgovarao o Brexitu, Borisu Johnsonu, nervozi i nasilju na ulicama, najezdi napada noževima. Dakle, sve antiturističke teme.
– Užasno je teško trenutačno biti pripadnik manjine u Engleskoj – rekao mi je moj prijatelj Rashin, uspješan odvjetnik.
Moja očekivanja od grada su neobično jednostavna. Volim popiti kavu, malo promatrati ljude i pročitati novine. Od ostalih aktivnosti u gradu volim pješice dolaziti do svojih prijatelja i putem mahati ljudima koje poznajem, pa i s njima popiti kavu. To me veseli. Vrativši se u Zagreb, na trenutak sam se osjetio kao turist. Uvidio sam da je ulica u kojoj živim u nekoliko ljetnih tjedana postala apartmansko naselje. I kino Europa, mjesto koje me godinama dočekivalo s programom, kavom i gdje bih uvijek vidio nekoliko poznatih lica, zatvoreno je. Prazna terasa okružena skelama djelovala je sablasno i ukleto, natopile su je moje uspomene i frustracije. Prostor je, to je sigurno, ispunjen mojim uspomenama, formativnim studentskim godinama i teško je o njemu govoriti objektivno. Zato sam valjda i bio uvjeren, kao naivni intelektualni novak, da će kino Europa biti prijelomni događaj u razvoju grada, točka preokreta, revolucija. Vjerovao sam da će cijela jedna generacija graknuti na oduzimanje inkluzivnog i sigurnog prostora, topografije naših uspomena. Vjerovao sam da ćemo se okupiti u obranu prostora gdje smo se ljubakali i gledali remek-djela svjetske kinematografije, često istodobno. I iskreno sam mislio da ćemo uočiti da je kino Europa jedini prostor, mali bedem grada u obrani protiv provincijalizma (i turistifikacije). Za tridesetak kuna, imali smo priliku ući u intimni presjek svijeta. Ponovio sam sto puta, ali program kakav ima kino Europa ne postoji nigdje. U vremenu gdje je sve ‘user friendly’, lako je uzimati produkte napornog rada zdravo za gotovo. A kada se kino zatvori, vrlo brzo ćemo uvidjeti da smo zapeli s romantičnim komedijama na Netflixu i tinejdžerskim franšizama u Cinestaru. I da, dobitnika nagrade kritike u Berlinu nećemo naći na torrentima. Grad je izgubio točku susreta. Zagreb je odnedavno prije svega turističko odredište (kao uostalom i mnogi drugi mali i manji gradovi). Šarm turistički zanimljivih gradova čije se imena teško izgovaraju ne krije se u tome kako su povezani sa svijetom. Tisuće turista koji hodaju uzduž Ilice traže autentičnost kakvu ne mogu pronaći doma. A onda, kada prođu sve štandove, kupe sve pekmeze, ukrase i licitarska srca, fotografiraju svaku kuću na Gornjem gradu, žele pojesti hamburger koji ima isti okus kao u onom drugom gradu čije ime ne mogu izgovoriti. I kada odu svi turisti, ostave sve Airbnb stanove u centru grada i nemaštovitu pustoš turističke ponude, hoćemo li napokon uvidjeti da postajemo gosti u gradu koji smo odabrali za život?
Ono što turizam isključuje iz svog programa jest stvarnost. Ona kvari dobro raspoloženje