Duhovite ispovjedne pripovijetke na raskošnoj i živahnoj ikavici posvećene babi Ajdukuši
Nikola Kujundžić je umirovljeni sveučilišni profesor na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu, a tri puta je bio i dekan. Ima opsežnu znanstvenu bibliografiju, a dobio je i titulu profesora emeritusa. Krajem prošle godine ukoričio je i svoje literarne autobiografske prozne zapise u knjizi “Ne zaboravi se smijati” koju je objavila Fitofarmacija, a urednički potpisala Dijana Vlatković. Za recenzente je uzeo intelektualce ranga Petra Gudelja, Milana Ivkošića i Mate Marasa, što znači da je u pitanju literarno ambiciozna osoba koja se ne stidi svojeg pisanja, dapače. Shodno tome, ne izbjegava mišljenje autoriteta koji baš i nemaju dlaku na jeziku. Knjigu je Nikola Kujundžić posvetio svojoj babi Ajdukuši koja je autora uvijek ispraćala rečenicom “Prikrsti se, sinko! I ne zaboravi se smijati”, što je naznačeno u povijesti ove opsežne knjige koja ima tri stotine stranica i po tome se prilično razlikuje od drugih suvremenih zbirki pripovijedaka koje često jedva dosegnu stotinjak stranica. Knjiga “Ne zaboravi se smijati” uzorno je opremljena, na naslovnici se nalazi bakropis poznatog akademskog slikara Frane Para, a tu je i kratki rječnik tuđica te manje poznatih riječi i lokalizama. Taj je rječnik dobrodošao jer je oveći dio knjige napisan na jeziku rodnog Kujundžićeva kraja, a treba reći da je Kujundžić rođen u Ivanbegovini u općini Podbablje, župa Imotska Poljica. U Kujundžićevu slučaju, tu je riječ o iznimno raskošnoj, živahnoj i poletnoj ikavici, dakle maksimalno razigranom autohtonom jeziku koji će biti interesantan i jezikoslovcima, ali i antropolozima i etnolozima, a svakako čitateljima pa čak i onima koji se teže probijaju kroz autentične oblike ikavskog govora. Treba odmah reći i da je najveća prednost Kujundžićeva pisma u kojem se sjeća djetinjstva i mladenačkih dana upravo nevjerojatna, iskonska narodna duhovitost koja se ne može odglumiti. Ili je čovjek duhovit ili nije, nema trećega. Prvih nekoliko priča koje nisu napisane na jezičnom standardu tako frcaju od
šala i pošalica, katkad i na rubu uškopljene političke korektnosti kako je danas doživljavamo. Te su priče ujedno i potpuno oslobođene erotskih stega i obzira te na mahove podsjećaju i na onu neobuzdanu i mnogima teško razumljivu slobodu slavonskog bećarca koji čeprka po ljudskoj karakternoj vatri tamo gdje je ona najopasnija. Uostalom, Kujundžić u drugom dijelu knjige donosi i prigodnu pripovijetku “Bećari” u kojoj opisuje moguće jezične nepodopštine čija je žrtva svojedobno bio Erich Ausperger, austrijski visoko pozicionirani svećenik koji je pohađao čuvenu Veliku isusovačku gimnaziju u Travniku, te je u jednom predavanju posvećenom temi celibata riječ djevac poistovjetio s riječju bećar, što je izazvalo urnebesnu reakciju njegovih kolega svećenika koji su puno bolje od Austrijanca znali pravo značenje riječi bećar. Kujundžićeve priče pune su sličnih skliskih i atraktivnih tema, pogotovo iz vremena kada su imotskim krajem vladali komunisti pokušavajući umanjiti utjecaj vjere na život mahom ruralnog i pobožnog stanovništva koje nije moglo zamisliti svakodnevicu bez tradicije, a onda i bez vjere u Boga. Iako ne piše o politici, Kujundžić ne bježi ni od političkih tema i to u onom omjeru u kojem se politika bavila običnim ljudima, ljudima od krvi i mesa koje su odgajale starije žene, mahom bake (poput već spomenute babe Ajdukuše) u tradicionalnom, patrijarhalnom duhu koji je ipak imao i važna obilježja matrijarhata, ma koliko se šutjelo o tome. Iako Kujundžić neke priče stavlja i u urbani kontekst današnjice, puno je bolji i nadahnutiji te pripovjedački koncentriraniji kada piše o djetinjstvu i zavičaju, dakle kada piše o selu, a ne o gradu. Čitateljima bi posebno preporučio pripovijetku “Ispovijed”, koja bi mogla poslužiti i kao predložak za neki domaći film kada bi je se dohvatio neki hrabri i zanimljivi redatelj. Jer, koliko god smijeha bilo u Kujundžićevim pričama, ima barem jednako toliko i plača i sjetnog tugovanja. Jedno bez drugoga jednostavno ne ide.