Vodi Osijek otkako je Vrkić bolestan. Sama uzgaja povrće i brine se o zdravlju svoje obitelji
POLITIČARKA KOJA JE U SVJETSKOM EKO TRENDU
Napravila sam oko 110 tegli pekmeza od ekološki uzgojenog voća i bez šećera. Odrasla sam na selu gdje je bilo sasvim normalno u ljetne dane pripremati zimnicu
Posadili smo 16 voćki u dvorištu, a tu su i ekološke, kompostirane gredice na kojima proizvodimo rajčice, paprike, patlidžane, tikvice, krastavce, kupus, kelj, karfiol, peršin, mrkvu, ciklu, kmoja orabice... Dinje i lubenice ove smo godine prvi put zasadili i rodile su, ali još ih čuvamo, ne diramo ih
Piše: SUZANA LEPAN ŠTEFANČIĆ Snimio: DAVOR JAVOROVIĆ/
Osječki gradonačelnik Ivan Vrkić operiran je 19. travnja u Zagrebu, gdje su mu ugrađene dvije srčane premosnice, i od tada je na bolovanju. Dok je još ležao u bolnici, doživio je i blaži moždani udar. Grad je već gotovo četiri mjeseca u rukama njegovih mladih zamjenika – SDP-ovca Borisa Piližote i HNS-ovke Žane Gamoš, koji ravnopravno dijele posao. Malo je pak informacija o Vrkićevu stanju koje dopiru u javnost.
– Gradonačelnik se oporavlja i vjerujem da ga uskoro očekujemo na poslu. Sve prati, svakodnevno razgovaramo, ali Boris i ja nosimo svatko svoj dio odgovornosti, sukladno resorima koje nam je gradonačelnik i provjerio na početku mandata. Naravno, i uskačemo jedno drugome kad to zatreba – započinje Žana Gamoš.
Lice joj je umorno, ali i zadovoljno – osječka dogradonačelnica Žana Gamoš ponosno sjedi uz piramidu od najmanje 110 teglica pekmeza, točan broj i ne zna, koje je sama skuhala. Pomogle su joj, priznaje, vrijedne ručice četverogodišnje kćerkice Franke i osmogodišnjeg sina Ante. Tu je fotografiju nedavno objavila na svom Facebook profilu i izazvala lavinu reakcija.
– O sunce ti žareno! Hoće to rat? Da sklonim ženu i djecu u Njemačku, a ja ću u Švedsku. Zima, al' standard je – stoji u jednom od niza komentara sugrađana.
Još nam je ostalo sve samo – pojesti
Sav je pekmez praktički bez šećera, a voće je ekološki uzgojeno. Žana Gamoš diplomirana je pravnica, bivša direktorica Regionalne veletržnice Osijek, i dogradonačelnica na polovici mandata, no u svojoj je kući, naglašava, "prvenstveno supruga i majka kojoj je dužnost da zdravo hrani obitelj".
– Tako sam odgojena, odrasla sam na selu, gdje je bilo sasvim normalno u ljetne dane pripremati zimnicu. Pekmezi su mi nešto najdraže u čemu sam uživala i s mamom i s bakom, a to znanje i uživanje u ritualu ubiranja i pripreme plodova prenosim i svojoj djeci. Potrudila sam se nabaviti ekološko voće i u cijeli proces, od prvog do posljednjeg trenutka, uključiti Franku i Antu i tako stvarati zajedničke uspomene koje sam i ja ponijela iz svog djetinjstva. Općenito ih odgajam onako kako sam i ja odgojena. Franka je sa mnom pripremala voće, rezala marelice, a Ante je stariji brat pa ga je on miješao. Tko god je pravio pekmez, zna što znači miješati, koliko tu treba strpljenja i vještine. Na kraju smo zajedno spremali teglice, pasterizirali, a ostaje nam još samo pojesti ga – smješka se ova 39-godišnjakinja.
Žene danas, dodaje, imaju daleko više
obveza izvan kuće, vezanih uz posao, pa se nešto kao što je kuhanje pekmeza ponekad čini avanturom.
– Jedna mi je od važnijih obveza i uloga brinuti o zdravlju obitelji, a ono kreće prehranom. Posadili smo, stoga, 16 voćki u dvorištu, a tu su i ekološke, kompostirane gredice u kojima proizvodim gotovo sve: rajčice, paprike, patlidžane, tikvice, krastavce, kupus, kelj, karfiol, peršin, mrkvu, ciklu, korabice... Dinje i lubenice ove smo godine prvi put zasadili i rodile su, ali još ih čuvamo, ne diramo ih – vodi nas ona kroz dvorište obiteljske kuće u osječkom prigradskom naselju Tenja. Nevelik je to vrt pa na prvu zvuči nevjerojatno što sve u njemu zrije i da se tim plodovima prehranjuje četveročlana obitelj.
Neočekivane obveze
– Proizvodim na način na koji, naravno, nisu proizvodili moja baka ni roditelji – na jako maloj površini, u uzdignutim gredicama, s kompostiranom zemljom, nema okopavanja, samo navodnjavanje, i sve raste kao ludo! Ne budu tu vreće krumpira ili luka, koje su se nekad čuvale u podrumima cijelu zimu, već beremo i jedemo svježe, sezonske proizvode koji su nam tako nadohvat ruke. Subotom pak odem na tržnicu i nadopunim što nam nedostaje, a tamo se zaista osjećam svoja na svome, moja je špica tržnica! – kaže.
Otkako je gradonačelnik Ivan Vrkić na bolovanju, Žana Gamoš i Boris Piližota, kao njegovi zamjenici, vode Grad Osijek. Posla, stoga, imaju pune ruke. Bez obzira na neočekivane obveze, zimnice u smočnici Gamoševih neće nedostajati.
– Važna je dobra organizacija, a i mi smo žene navikle na multitasking. Kao dužnosniku radno vrijeme i obveze su mi 24-satne, nekada je to lakše, nekada teže. No vrtlarenje i kuhanje nisu mi teret, već hobi koji me veseli, posebice jer su u sve uključena i djeca. Kada mijesimo domaću tjesteninu ili kruh, mijese ih i oni, a tako uče i zajedno provodimo vrijeme. Kada sam tek postala dogradonačelnicom, najviše mi je nedostajalo vrijeme s djecom. Nakon što smo se uhodali, i suprug Viktor, i ja, i mališani, samo su se malo satnice pomaknule. Kvalitetno provoditi vrijeme s djecom može se u svim prilikama, i ne znači to samo otići u park, na igralište, u kino ili kazalište. Koja je to sreća kada zajedno poberemo kupine i maline! I to je igra, kreativnost, i odgoj, a oni u tome uživaju, nije ništa na silu – prikazuje naša sugovornica.
Nikakva muka mališanima, tako, nije bila ni mami cijeli vikend pomagati oko kuhanja pekmeza.
– I meni je to odmor! – nadovezuje se Žana.
Sreća je još veća samim time što će u palačinkama ili na kruhu jesti zdravi namaz.
– Nema konzervansa, čisto je to voće, s mrvicom smeđeg šećera. Primjerice, u 15 kilograma malina ukuhala sam kilogram šećera, a u marelice ga uopće nisam dodavala jer su i same jako slatke. Vreli pekmez stavljali smo u vruće staklenke, zatvorili ih i okrenuli naopako, pa se tako spremljen nikada ne pokvari. Pojedemo sve jer ga svi obožavamo – smješka se dogradonačelnica. Cikla i mrkva izvrsno su joj rodile u vrtu pa će od njih pripremiti sok, a redovito kuha i ajvar ....
– Moja baka i mama nakuhavale su puno više zimnice, ali ja sam zadovoljna svojom "kolekcijom". U današnja vremena, kad je sve nadohvat ruke, jako se trudim koristiti sve domaće i hraniti djecu na domaći način: od mesa koje nabavljam iz Babine Grede, preko jaja iz Petrijevaca, do sira i vrhnja s tržnice. Izbjegavamo procesiranu hranu i sve što mogu sama proizvedem. Susjed mi je lovac, donese mi zečeve i fazane pa od njih napravim paštetu za prste polizati! Djeca je pojedu u trenu, nemaju pojma od čega je. Oboje piju domaće kozje mlijeko otkako su prestala sisati i u njezine četiri i njegovih osam godina nikada nisu popili nijedan antibiotik. Vjerujem da je to rezultat i naše prehrane, bez puno šećera. Ako i jedemo slatkiše, to su domaći keksi, voće koje smo sami osušili. Pojedu oni, naravno, i Linoladu, ali važno mi je da imaju zdrave temelje – zadovoljna je ona.
Dok se nije udala prije 12 godina, svi su joj ti poslovi, iskrena je, bili mrski i "nešto što se mora".
– Tek kad sam krenula stvarati vlastiti dom, vidjela sam koliko to iskustvo vrijedi. U svojoj obitelji nisam ni direktorica ni zamjenica gradonačelnika, ja sam majka i supruga, a uživam u tome punim plućima. I obveza mi je da ih zdravo hranim i odgajam. Kad se svi mi vratimo u djetinjstvo, vratimo se u mirise iz bakine kuhinje. To su emocije i sjećanja, a ne pokloni – nostalgično će ona.
Rođena je u Osijeku, a odrasla je u okolici Tešnja u BiH, gdje ju je baka vrlo rano naučila praviti pite. Često ih priprema, a kore valja sama – ona svoje, Franka svoje.
Diplomirala je pravo 2006. u Osijeku. Još koncem srednje škole "zagazila" je u novinarske vode pa je sjedila za mikrofonom prvo Gradskog radija, pa potom Radio Osijeka te na koncu Radija Plus.
– Kada sam diplomirala, napustila sam radio i sva sretna krenula tražiti posao u pravnoj struci, puna ideala da tržište čeka samo mene. I onda sam poslala "tisuću i jednu" zamolbu za posao. Igrom slučaja sam, na koncu, na Veletržnici počela mijenjati tajnicu pa sam tamo odradila i pripravnički staž, potom radila kao pravnica te postala i direktorica i odatle se preselila u Kuhačevu, u zgradu Gradske uprave. Jednostavno me put odveo – prikazuje.
Kada se pojavila na listi za lokalne izbore 2017., bilo je to svojevrsno iznenađenje. Nezavisnog Ivicu Vrkića u bitki za drugi mandat podržale su lijeve opcije, a one su isturile i svoje zamjenike gradonačelnika – Borisa Piližotu iz redova SDP-a te Žanu Gamoš iz HNS-a. Stranačku člansku iskaznicu potpisala je ona tek pet godina ranije.
Savka inspiracija
– Politika je u moj život došla spontano. Prije nego sam se pridružila stranci, osječkog kolegu Ivana Vrdoljaka poznavala sam dobrih deset godina. Osječki HNS ima mladu, progresivnu i pozitivnu ekipu. Isto tako, kada je riječ o hrvatskoj politici, Savka Dabčević Kučar velika mi je inspiracija. Snažna žena ispred svog vremena. Suprug Viktor je izrazito apolitičan, njega politika uopće ne zanima, a ja sam uvijek bila aktivna, u srednjoj sam školi bila urednica školskog časopisa, na fakultetu aktivna u udrugama, nikada nisam imala mira. Ta su me iskustva i poznanstva prirodno vodila prema tome da se uključim u politiku i to se dogodilo kada sam sve u životu ostvarila – završila fakultet, udala se, zaposlila, osnovala obitelj, riješila stambeno pitanje. Politika pruža mogućnosti da sva svoja znanja i iskustva iskoristim kako bih kreirala grad onako kako ga želim ostaviti svojoj djeci. Najljepši mi je dio posla što pomažem graditi tolerantan, neopterećen grad, u kojem se uvažavaju različitosti i slobode i gleda se naprijed, a to je istodobno i malo i puno. Želim zdravi Osijek, mentalno i kulturološki. Dugo smo živjeli u gradu negativnih politika i takvo odrastanje ne želim za svoju kćer i sina – rezimira.
Polovica je mandata iza nje, a da vrati vrijeme, ponovno bi se kandidirala, "pogotovo s današnjim iskustvom".
– Dvije godine su puno jer se u ovom poslu sve brzo događa i uči. Također, iskustvo zlata vrijedno je raditi i sazrijevati uz gradonačelnika Ivana Vrkića. U isto vrijeme je velika odgovornost, ali i zadovoljstvo i sreća jer imam priliku kreirati politiku razvoja modernog Osijeka – nastavlja dogradonačelnica koja u gradskoj upravi "pokriva" dosta širok resor: društvene djelatnosti, gospodarstvo, EU fondove, turizam, zdravstvo, poljoprivredu.
Grad na Dravi pod teretom je iseljavanja, no ona nikada nije razmišljala o odlasku.
– Zaista sam se često selila i Osijek je moja mirna luka, tu su mi obitelj, prijatelji, moja Drava, i ne vuče me nigdje drugdje. Tu sam rođena, dolazila sam svake praznike kod bake i djeda u Tenju, naučila sam plivati na "Kopiki", a od 1996. i završetka rata tu i živim. Osjećam obvezu dati maksimalan doprinos tome da gradimo otvoren, progresivan grad kako bismo generacijama iza nas izgradili sredinu u kojoj će ostati živjeti ili se u nju vratiti. Svjesna sam da će možda i moji Ante i Franka poželjeti otići u inozemstvo, i bit će mi sasvim prirodno da jednu studijsku godinu završe u Londonu, drugu u Berlinu, treću negdje u Italiji, pa da se sa svim tim iskustvom vrate u Osijek i svojim znanjem učine grad kvalitetnijim. Zato je na nama koji ga danas gradimo velika odgovornost da ga učinimo privlačnim i ističemo njegove prednosti, a u Osijeku ih je zaista puno. No ponekad je potrebno i otići da bismo ih uvidjeli. Grad je to ugodnog življenja, toplih, jednostavnih, spontanih ljudi, i skromnih, iako to nekad nije vrlina. Sve je nadohvat ruke, dovoljno je velik i dovoljno mali – navodi Žana. Ističe kako Osijek prednjači u IT sektoru, a okrenuo se i turizmu pa je po manifestacijama kao što su Pannonian Challenge, Osječko ljeto kulture ili dječji festival Zemlja bez granica poznat na svjetskoj razini.
Da bi sve funkcioniralo, Žana Gamoš posljednja četiri mjeseca ima, dakle, više posla nego na početku mandata, ali uspijeva uskladiti obveze u Gradskoj upravi s obiteljskim.
– Sve stižem i mogu zahvaljujući suprugu, mami Zrinki, svekrvi Ružici koja mi je kao druga mama i tetki Branki i tetku Zlatku. To je moj tim koji mi daje veliku podršku kad je riječ o čuvanju djece, uskakanju, a protokoli su takvi da ih ima i radnim i neradnim danom – zaključuje ona.
Mladić koji se krajem pedesetih godina prošlog stoljeća iz Zagreba otisnuo na Zapad bio je pun života, gladan izazova i sloboda, željan dokazivanja i uspjeha. Završena gimnazija, jedna godina Ekonomskog studija i poduzetnički duh koji je baštinio iz obrtničke obitelji tijekom više generacija, bili su jedina popudbina 21-godišnjaku na putu prema rodbini u dalekoj Kanadi. Francuska je bila svojevrsna čekaonica, u kojoj je proveo dvije godine izdržavajući se fizičkim poslovima, a uspjeh mladića iz Hrvatske, podrijetlom sa Žumberka, bio je gotovo neizbježan. Ambiciozan, fokusiran, s jasnom vizijom, i sad u zrelim osamdesetima kao i onda u mladićkim dvadesetima, i dalje je pun planova, ali rado će se prisjetiti kako je uspon prema vrhu počeo.
– Bio sam u početku kućarac, kao i moji otac i djed. Kad sam stigao u Kanadu, prvi mi je posao, naime, bila prodaja kućnih potrepština od vrata do vrata. Bio je to dobar posao, pokucaš na sto vrata i dobro se zaradi... Nekada je moj djed tako prodavao šivaći pribor, a otac kasnije i štofove – s nježnošću se šest desetljeća nakon kanadskih početaka, na terasi svoje superkomforne kamene vile uz samo more u Novom Vinodolskom, prisjeća jedan od dvadesetak najuspješnijih hrvatskih iseljenika Janko Herak.
Iako, iseljeništvo ne opisuje točno status ovog samozatajnog, uspješnog Hrvata. Njegov ljetni dom već je niz godina i bijela funkcionalno uređena novovinodolska katnica, puna zidova s vrijednim umjetničkim djelima, u kojoj klavir čeka posjet šesnaestogodišnje unuke, a bazen, lijep vrt, lift... svjedoče o maksimalno ugodnom životu svojih stanara. Kuća je, budući da mu je bolest prije 13 godina postavila neka fizička ograničenja, povremeni dom i za četiri pomoćnice. Ali, Janko Herak nije ni povratnik. Otprilike pola godine provodi u Torontu i na Floridi, gdje ga prate dvije pomoćnice, iz Koreje i Etiopije. Nasmijana, simpatična tamnoputa Negest Waugh nečujno će na velikoj bijeloj terasi, gdje Herak u novovinodolska jutra redovito pročita Večernji list, namjernicima poslužiti, po želji, vodu, sok, kavu, grožđe. Razgovor započet prisjećanjem na odlazak iz Jugoslavije, još neko vrijeme ne da se vratiti u sadašnjost. Naš domaćin, ponosan na svoje pečalbarske početke i obitelj, koja je dala i jednog akademika, reći će kako se Zapadom nije dao fascinirati. Jedino što mu se iz tog prvog susreta s Kanadom, koju danas smatra domovinom ravnopravnom Hrvatskoj, posebno ucrtalo bio je detalj koji je zorno potvrđivao koliko su se
razlikovali režimi u zemlji iz koje je netom stigao i u onoj u koju je došao da ostane.
– Sjećam se da sam odmah, čim sam sletio, rođaka pitao gdje se moram prijaviti. On se nasmijao i rekao: pa nigdje, ušao si u zemlju, sad znaju da si tu i to je to – zapamtio je dobro tu prvu epizodu iz Kanade koja se odmah pokazala i puno više business-friendly od zemlje iz koje je dolazio. Nažalost, kaže čovjek koji je u projekt Eko sela Selce dosad investirao oko 10 milijuna eura, to u velikoj mjeri i vrijedi i dalje... Ponad Novog Vinodolskog na čak 95 hektara, u poljima lavande i smilja, okružene vinogradima, gradi luksuzne vile s bazenima. Pet ih već ima i fasadu, četiri zaostaju za jednu fazu, a u sklopu kompleksa uskoro kreće i gradnja vinarije s kušaonicom na 600 četvornih metara.
Selo od sto hektara
Projekt Eko selo Selce Herak je počeo još 2016. Otad je na padinama s prekrasnim pogledom na more zasađeno oko 35.000 loza, oko 1200 maslina, tri i pol hektara su pod smiljem i lavandom, na hektar i pol rastu smokve, a rastu i deseci rogača, murvi, badema, oko 150 sadnica nara itd. Već je prva berba grožđa, na vinskoj manifestaciji u Crikvenici, donijela zlato za chiraz i cabernet, a srebro za žlahtinu i merlot. Početni planovi su uključivali 20-30 vila, a Herak sada premišlja da investiciju možda zaustavi na sadašnjih devet. Kako god, velik zahtjevni projekt, kakav kod nas još nije viđen, izvodi se temeljito, s infrastrukturom koja bi mogla zadovoljiti i sto kuća, ali ne i brzinom kojom bi sličan projekt tekao u Kanadi.
– Ovdje se jako puno vremena troši na papirologiju, razne dozvole, a administracije je nedovoljno brza i produktivna. Neshvatljivo mi je, recimo, da je lokalna ispostava Zavoda za urbanizam ovdje u Novom sad zatvorena zbog kolektivnog odmora. U Kanadi bi se možda posao malo sporije odvijao kad su godišnji odmori, ali ne može se dogoditi da jedan takav ured ne radi. K tome, u Hrvatskoj kao da vrijeme ne igra neku veliku ulogu. Projekt Eko sela Selce trebao je biti završen lani do Božića, a bit će gotov tek ovog Božića i kao da je posve nebitno što gubimo prihod jedne cijele godine – čudi se J. Herak.
Okruženje za biznis ilustrira i jednom nelogičnom situacijom u kojoj se našao s HEP-om. U Eko selu sam je financirao svu potrebnu infrastrukturu, iskopano je i pet izvora vode, postavljena je čak i javna rasvjeta duž uličica i šetnica, a sad bi trafostanicu, koja je plaćena blizu milijun kuna, trebao bez ikakve naknade prepustiti HEP-u da na nju priključuje i druge potrošače. Ali ni to ni prva neuspjela investicija s početka devedesetih godina nije odvratilo Heraka od poslovnih ambicija u staroj domovini.
– Da, paralelno pripremamo grad
U LUKSUZNO EKO SELO SELCE U NOVOM VINODOLSKOM DOSAD JE ULOŽIO 10 MILIJUNA EURA
nju zgrade sa 16 apartmana ovdje u Novom. Za razliku od vila, oni neće biti za iznajmljivanje, nego za prodaju. Inače, preskupo je graditi nekretninu za iznajmljivanje. Moj partner iz Kanade u građevinskom biznisu, također Hrvat, sagradio je u Jastrebarskom hotel s velikom banket-dvoranom. Povrat kapitala je samo 1,5 posto godišnje i za nekog tko ima kredite i dugove to bi bilo potpuno neisplativo. Vile od sedamdesetak do 130 četvornih metara, koje gradim u Eko selu, nešto su drugo. Kod nas takvih objekata nema puno, a turisti ih, pritom, itekako traže. U planu, inače, imam i jedan projekt u Zagrebu, nešto veće od Eko sela Selce, ali o tome ću moći govoriti više za jedno godinu dana – otkriva ovaj biznismen i priznaje da je projekt s početka devedesetih jedan od rijetkih u kojima nije postigao uspjeh. – U to sam ušao na svojevrsni nagovor predsjednika Tuđmana. Rekao mi je: “Janko, svi naši iseljenici nešto govore, obećavaju, ali rijetki i ulažu u Hrvatsku. Ajde ti nešto napravi...” Nas dvojica smo bili možda manje od prijatelja, ali svakako više od poznanika i poslušao sam ga. Kupio sam kompaniju Grič, koja je opskrbljivala ugostiteljske objekte i u Jugoslaviji dobro radila. Taj je poslovni potez imao rezona, ali bile su specifične okolnosti, prelazak iz dogovorne ekonomije na tržišnu, vladao je nered, zaposlenici su osnivali svoje tvrtke i potkradali tvrtku u kojoj su radili tako da je Grič na kraju propao. Ali šira obitelj mi je ovdje, kao i sin, koji ovdje voli biti više nego u Kanadi iako se tamo rodio, i zapravo opcija da dignemo ruke od Hrvatske nije ni postojala – kaže Herak, koji trenutačno sa svojim partnerom Dragom Vučkovićem u Kanadi gradi dom za umirovljenike.
U posljednjih četiri-pet desetljeća taj je dvojac za osobom ostavio puno uspješnih građevinskih pothvata na kanadskom tlu, a i jedna stambena zgrada u Torontu, s gotovo 300 stanova, nosi njihov potpis. – Ma pomalo se popravlja i situacija u Hrvatskoj – optimističan je Herak, koji osim svojih ulaganja pomno prati i politička zbivanja. – Žalosti me kad vidim političare i stranke koje nemaju ponuditi ništa konstruktivno, već samo kritiziraju. Na hrvatskoj političkoj sceni više nema figure kakva je bio Franjo Tuđman. Iako, više zapravo nije ni potrebna. Samo je on mogao ujediniti sve Hrvate, od onih koji su ga nekad proganjali i tjerali u zatvore do desno orijentiranih, i ostvariti ono što smo svi željeli, iščekivali. Dao nam je Hrvatsku, a i sada imamo dobru vlast, odličnog premijera koji nije samo političar već i državnik. Da je bar takav na čelu Kanade. Ne znam jeste li znali, ali otac sadašnjeg premijera Justina Trudeaua sudjelovao je na studenskim radovima u Jugoslaviji. Bio je komunistički simpatizer, boravio u Rusiju i tako stigao i do ovih prostora. I sin mu je pomalo lijevo orijentiran, a takva politika dovela je do toga da ljudi, koji su u Kanadi odradili cijeli radni vijek, imaju manja primanja kao i oni koji žive od socijalne pomoći. Nepravedno i nerazumno – ocjenjuje Herak, koji na domaćoj političkoj sceni, uz premijera Andreja Plenkovića, naročito cijeni ministre Zdravka Marića i Olega Butkovića.
Relativnih milijun eura
Od Vladinih mjera posebno hvali mogućnost da umirovljenici rade na četiri sata. Mnogi se, njegovo je iskustvo, pokažu boljim radnicima i od dvostruko mlađih. Sam je odličan primjer. Oči mu i u umirovljeničkoj dobi zaigraju svaki put kad se razgovor vrati na biznis.
Inače, osim projekata koji su u tijeku, Herak je s Dragom Vučkovićem vlasnik i oko 600 hektara zemlje u Kanadi. Na većini trenutačno raste kukuruz, a oko 200 hektara je građevinsko zemljište. Zemlje ima i na zagrebačkom području, a na opasku da bi većina Hrvata, da je bogata poput njega, vjerojatno izabrala uživati, ploviti na nekoj jahti i odmarati se, samo se nasmije.
– Vjerojatno nisu bili u biznisu poput mene, niti osjetili zadovoljstvo kakvo donose poslovni uspjesi. Meni novac nije motiv, nego upravo to, još jedan uspješan poslovni pothvat – kaže Herak i retorički dodaje. – Uostalom, navikao sam raditi i koja je alternativa? I bogatstvo shvaća drugačije od većine ljudi. Da, kaže, milijun eura je puno novca, ali i to je samo relativno.
– Danas je, moglo bi se reći, san svih ljudi imati milijun dolara ili eura, svejedno. Čini im se kako bi ta suma riješila sve njihove probleme. Ali, to je varka. Novac ne rješava probleme, a i veliko je pitanje koji to ozbiljan biznis možete pokrenuti s milijuna eura? Malo koji ili ni jedan. Za svaki veći projekt i u Hrvatskoj trebate barem pet milijuna. No, želim zapravo reći kako je često važnije znati što s novcem nego ga samo imati – veli naš sugovornik.
To je, uostalom, i sam dokazao još kao dvadesetogodišnjak. Naime, svoju je prvu ušteđevinu od tisuću dolara, skupljenu od prodaje po kućama, na nagovor oca udružio s očevih 5000, odvažio se i na posudbu te kupio biljarnicu u Torontu, koja ipak nije bila posao za njega. Radila je dobro, ali on se istovremeno zaposlio i u grafičkoj kompaniji, koja je u to vrijeme među sličnima bila najmanja u Torontu. Uskoro joj je zaprijetio stečaj. Iako su rijetki vjerovali u dobar ishod, za Heraka i još dvojicu podjednako poduzetnih mladih Kanađana to je bila dobra poslovna prilika. On je prodao biljarnicu, trojac je udružio novac i investirao u dionice posrnule tvrtke. Na opću nevjericu povratili su je u život, unaprijedili proizvodnju i godinama uspješno poslovali. Splet okolnosti pobrinuo se da na kraju Herak ostane jedini vlasnik, a njegov nos za biznis na koncu i da kompaniju proda na vrijeme, a trud i investiciju dobro unovči. – Prvog smo partnera isplatili kad je upao u neke privatne probleme, a drugi se sam povukao nakon sedam, osam godina. Rekao je da ja zapravo vodim biznis i da je on suvišan. Bio se nešto i razbolio, ali nedavno smo u Kanadi proslavili njegov 90. rođendan – kazuje Herak.
Da prijateljstva i poslovna partnerstva brižno njeguje, potvrđuje i brojka od 47 godina, koja ga kroz zajednički građevinski biznis vezuje s Dragom Vučkovićem.
– Kad smo počinjali, ja sam imao nešto više novca, on više znanja i tako smo krenuli – prisjeća se Herak, koji će priznati da mu sve poslovno iskustvo nije pomoglo prije desetak godina kad je kupovao kuću u Novom. – Preko znanca sam doznao da jedan naš čovjek iz Argentine prodaju kuću na samoj obali. Vidio sam samo na papiru kako izgleda, svidjela mi se, kupim i platim milijun dolara. Kad sam došao, imao sam što i vidjeti. Reći ću vam samo da ste u jednoj sobi, kad bi ušli, zagazili u blato... Kroz život nije odustajao ni pred većim izazovima, pa ni oronula primorska kuća nije bila nešto što bi ga zaustavilo u planovima. To mu je teže razumjeti one koji se mire s postojećim, ne teže boljem. – Te tri godine kad sam gradio novu kuću odsjedao sam u jednom apartmanu. Nije bio posebno komforan, ali bio je blizu. Međutim u te tri godine domaćini u njega ništa nisu uložili. Ali, ni u godinama koje su slijedile. I sad gledam, zatvoren je, prvi put nema gostiju. Ljudi tu više ne žele odsjedati. A takvih je apartmana u našem turizmu, koji inače otvara velike poslovne prilike za razne struke, još uvijek previše. Sve što je uređeno, puno je i zato ne treba žaliti uloženog. Ljudi su za ono što je dobro spremni platiti – kaže Herak i sa žaljenjem konstatira kako previše Hrvata kao izlaz vidi iseljavanje. – Umjesto da ostanu na zemlji, ljeti, recimo, rade u turizmu i sl., oni odlaze van. Ovdje je mlade sramota raditi na gradilištu, u poljoprivredi, a vani često rade poslove koje u Hrvatskoj nikad ne bi prihvatili. Uvjeren sam da bi se mnogi, možda njih i više od 50 posto, vratilo u Hrvatsku, ali ih je sram priznati poraz – zaključuje osamdesedvogodišnjak, dok sredinom vrelog kolovoškog dana, bez znakova umora ili nervoze, pozira našem fotoreporteru u svome vinogradu.
Na prvo ulaganje u Hrvatskoj nagovorio me predsjednik Tuđman. Takve figure Hrvatska više nema, ali odličan nam je i premijer
Luksuzno Eko selo Selce prve će goste primiti iduće turističke sezone