100 godina plavog dresa. Samo pričuvni kompleti bili su bijeli, srebrni i narančasti
Velika obljetnica Najuspješniji hrvatski klub ima nešto stariju povijest, u prvih sedam i pol godina koristili su različite varijante, a onda je zaživio plavi dres Dinamo je u originalu gotovo uvijek bio plavi, a pričuvne garniture dresova bile su bijele,
Ove godine navršilo se točno sto godina otkad GNK Dinamo, klub koji je čak četiri puta mijenjao ime, nosi plavi dres. Podsjetimo, maksimirski klub od 1911. do 1945. zvao se Građanski, od 1945. do 1991. Dinamo, od 1991. do 1993. HAŠK Građanski, od 1993. do 2000. Croatia, a od 2000. ponovno Dinamo, koji je 2011. godine dobio prefiks GNK ili Građanski nogometni klub.
O povijesti Dinamova dresa pisao je klupski kroničar Miroslav Tomašević u knjizi “Dinamo – povijest i deset zlatnih godina”, a fotografije nekih od dresova koje prilažemo uz ovaj tekst nastali su u “kućnome muzeju” poznatoga zagrebačkoga kolekcionara Krešimira Barića.
Bio je to estetski bum: efektni svijetloplavi dresovi sa zašivenim grbom uz tadašnji modni krik u svijetu sporta – vezicu podno kragne po uzoru na britanske klubove kao svojevrsne “trendsetere”. Tako je izgledao prvi plavi purgerski dres, dizajn koji je zaživio nedugo nakon završetka Prvoga svjetskog rata (1918.). Sve do tada, dakle u prvih sedam i pol godina, Građanski je koristio različite varijante. Prva je službena boja bila ipak ponešto drukčija: žuto-crvena. Na okupljanju neposredno po osnutku kluba (26. travnja 1911.), na premijernoj trening-utakmici na Tuškancu, purgeri su istrčali u prugastim žuto-crvenim dresovima. U prvom su klupskom grbu, koji je, doduše, egzistirao tek u početnih pola godine, prevladavale ponešto drukčije, tamnije nijanse: umjesto žuto-crvenih, ondje su bila bordo-narančasta polja. Upravo je takve, tamnije tonove momčad koristila i na samim dresovima.
Bivši igrač zagrebačke Concordije, Antun Ture Dubravčić, svojedobno se prisjetio još nekih detalja iz doba kad je kao gost nastupio za Građanski.
– I ja sam nekoliko puta navukao purgerski dres, ali ne ovaj današnji nebeskoplave boje. Purgeri su, naime, kad su osnovali svoj klub, nosili narančaste dresove sa žutim ovratnicima, a kasnije prugaste plavo-žute i tek poslije Svjetskog rata uzeli su purgeri zagrebačku plavu boju, kojoj su do danas ostali vjerni – prisjetio se Dubravčić u spomenici Građanskog iz 1938. godine.
Klupska boja je – modra
Atraktivni plavi dresovi osvanuli su 1919. i od toga je trenutka to postala i službena boja koja je osnovni dio identiteta purgerskoga kluba već cijelo stoljeće. Štoviše, i u klupskim je pravilima, svojevrsnoj inačici statuta, pisalo: klupska boja je modra! Pojam “modro” podrazumijevao je svijetlu, nebeskoplavu varijantu.
Izbor je bio jasan: plava je boja Zagreba pa je i razumljivo da je to boja kluba sa snažnim purgerskim štihom. Uostalom, još od 1896. godine službeni grb Grada Zagreba je plave boje.
Prvu utakmicu u plavom dresu Građanski je odigrao 13. travnja 1919. godine, i to baš na maksimirskom travnjaku. Suparnik je bio engleski York Lancaster. U toj je, svijetloplavoj kombinaciji, primjerice, Građanski pobijedio i Barcelonu u gostima 1923. godine. Nekoliko mjeseci kasnije purgeri su preuzeli klasičnu plavu boju.
Na trenutke se, međutim, činilo da se kotač vremena zakotrljao unatrag: što je vrijeme više odmicalo, efektan i moderan dizajn purgerskih dresova postajao je sve manje atraktivan, sa sve manje dopadljivih detalja i klizio u prosječnost... Takav je “estetski tobogan” trajao do kraja 1960-ih kada je, na inicijativu tadašnje klupske uprave, bitno osvježen klupski identitet. Osmišljen je novi, okrugli grb s hrvatskim obilježjima, varijanta slična onoj iz doba Građanskog. A upravo je tada, nakon puna dva desetljeća, grb napokon osvanuo i na dresu.
Krajem 1940-ih Dinamo je nakratko nosio različite varijacije klupskih zašivaka, od ispisanoga kompletnog imena preko velikoga “D” do maloga “d” na gornjem lijevom dijelu, ali ubrzo je zaigrao u običnim plavim dresovima bez ikakvih oznaka. U to je doba koristio i dresove iz doba Građanskog: plavu majicu s bijelim rukavima i bijelim donjim dijelom dresa, inačica kakvu je, primjerice, oživio i nekoliko desetljeća poslije, 1990. godine.
Zanimljivo, prvu utakmicu u ulozi domaćina po službenom preseljenju na maksimirski stadion, ujesen 1948. godine u dvoboju protiv Partizana, purgeri su odigrali u – prugastim plavo-bijelim dresovima.
Dinamo je i poslije koristio prugice, ali samo u rezervnoj varijanti. Na turneji po Južnoj Americi početkom 1953. godine Dinamovim su se igračima svidjeli dresovi popularnoga Peñarola iz Montevidea: žuto-crne okomite pruge. Ondje su tada kupili komplet takvih dresova pa ih koristili u brojnim prvenstvenim utakmicama. Klub je početkom 1960-ih, upravo po tom uzorku, naručio novi žuto-crni komplet. Postoje i fotozapisi sa svojedobnih utakmica glavne i juniorske Dinamove momčadi pri čemu su stariji igrali u plavoj, a mladi u žuto-crnoj kombinaciji. I to je jedan od razloga zbog kojih Dinamo i danas koristi žutu kao pričuvnu garnituru.
Uostalom, ta se boja godinama provlačila još u doba Građanskog, prvo kao dio glavne, a potom pričuvne varijante. Postoje, međutim, i dodatni čvrsti, jasni razlozi u izboru žute.
Prvi električni tramvaj u Zagrebu vozio je od 1910. godine, a sve do 1923. bio je žute, a tek potom plave boje. Nadalje, u službenom grbu Grada Zagreba vidljiva su otvorena glavna ulazna vrata žute boje. Pročelja u središtu Zagreba uglavnom su obojena svijetlim, žutim tonovima koji variraju prema zlatnima, što je bio kolorit iz doba Austro-Ugarske (Hrvatsko narodno kazalište, Umjetnički paviljon, brojne zgrade na Trgu bana Jelačića kao i u užem središtu grada).
Maksimirski stadion desetljećima je bio prepoznatljiv upravo po žutoj boji: sjedalice na tribinama gotovo su 20 godina bile žute. Mreže na golovima potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih također su bile žute, a u toj su boji, primjerice, bile i na prvoj utakmici hrvatske reprezentacije, 1990. protiv SAD-a.
Sadašnji grb s hrvatskim obilježjima, ali uz malenu crvenu zvijezdu, formalno je zaživio 1970. godine, a na dresovima se pojavio na proljeće 1971. Prethodno su na dresovima osvanule i prve reklame.
Tijekom 1950-ih i 1960-ih momčad je nastupala u jednostavnoj kombinaciji: bila je to plava boja “od glave do pete”, bez grba, bez sponzorske reklame na prsima, bez oznake proizvođača opreme, bez logotipa natjecanja, bez ikakvih vizualnih osvježenja i estetskih dodataka.
Ipak, na putu prema pokalu Kupa velesajamskih gradova 1967. godine momčad više nije bila plava baš “od glave do pete”. Najčešća je kombinacija bila plava majica, ali uz bijelu boju donjega dijela dresa i bijele štucne s poprečnom plavom crtom pri vrhu. Takav je kolorit, plavo-bijelo-bijelo, vladao samo u drugoj polovici 1960-ih godina iako se sporadično javljao i kasnije.
Proizvodnja u Čakovcu
Igrači su tada nastupali u pamučnim majicama solidne kvalitete. Momčad je istu garnituru koristila više sezona, jer dresovi vremenom nisu gubili boju niti su se skupljali prilikom pranja. Klub je imao dvije garniture glavnoga dresa, s okruglim i “v” izrezom, dakako uz verzije s kratkim i dugim rukavima. Majica je bila plave boje s bijelim ovratnikom i bijelim donjim rubom rukava, ali bez ikakvih grbova. Proizvodila ih je popularna čakovečka tvrtka MTČ.
Rađeni su na pletećem stroju po sustavu svojevrsnoga “mozaika”: pleli su kvadratiće koje su potom spajali u cjelinu. U Čakovcu su ujedno izrađivali i rezervnu garnituru koja je uglavnom bila bijele boje, a poslije i već spomenutu inačicu Peñarolova dizajna.
Važniju estetsku promjenu klub je inicirao 1984. godine, ali ideja nije posve zaživjela. Momčad je promovirala dvije garniture: glavnu nebeskoplavu s tamnoplavim pravokutnikom kod ovratnika i “obrnutu” verziju – tamnoplavu s nebeskoplavim pravokutnikom. Sličnu, svjetliju varijantu Dinamo je nakratko koristio i 1989. godine.
Uostalom, takva je, svijetloplava redovito bila prepoznatljiva boja u Maksimiru: u većini generacija trenirke i popratna oprema znali su biti upravo u toj nijansi, a i ostali dijelovi klupskoga identiteta, poput klupskih prostorija ili nekad popularne Dinamove revije, bili su prepoznatljivi po svijetloplavoj boji.
Mnogima je u pamćenju i detalj koji je egzistirao od 1995. do 1998. godine: plavi dres s kragnom u crveno-bijelim kvadratićima.
Od ljeta 2007. godine Dinamo je, po obrascu kakav koriste mnogi europski klubovi, promovirao tri garniture od kojih su – dvije verzije glavnoga domaćeg dresa. Klasična plava predviđena je za Prvu HNL i Hrvatski kup, a tamnoplava za Uefina natjecanja. Treća, rezervna garnitura, mijenjala je boje od 2005. godine: srebrna, zlatna, žuta, narančasta... Od ljeta 2017. klub u europskim dvobojima u ulozi domaćina koristi crnu kombinaciju sa svijetloplavim detaljima.
Dinamov novi, moderniji izgled, atraktivni dresovi i pomalo futuristički dizajn donose i novi detalj: po uzoru na mnoge europske klubove i na Dinamovu su dresu zasvijetlile dvije, a ubrzo potom i tri zlatne zvijezde iznad grba. Svaka predstavlja “komplet” od 10 naslova prvaka. Popularni je purgerski klub, počevši s 1923. godinom, osvojio 30 naslova prvaka, od čega šest pod imenom Građanski, potom četiri u bivšoj SFRJ, te 20 u samostalnoj Hrvatskoj.
U mnogim je klubovima svijeta već odavna zaživio efekt zvjezdica na dresovima, ali samo značenje nije univerzalno, već varira ovisno o podneblju. Ipak, najrašireniji je koncept prema kojem zvjezdica predstavlja “paket” od 10 naslova prvaka.
NA DRESOVIMA DINAMO IMA TRI ZVJEZDICE, ZA SVAKIH 10 NASLOVA
ŽUTA BOJA JE TU JOŠ IZ DOBA GRAĐANSKOG. ZBOG ŽUTOG TRAMVAJA