SOLJAČIĆ
Umjetno meso temeljito će promijeniti naš život
Prošle su četiri godine otkako smo u Večernjem napravili prvi veliki intervju s Marinom Soljačićem. Znanstvenik kojemu se već poodavno laska da je “novi Tesla” zaposlen je čovjek, no za novinare će uvijek odvojiti vremena. Koji puta i uživo, iskoristili smo priliku da onih par sati u onih nekoliko dana koliko provodi u Zagrebu nakon kratkog godišnjeg odmora na obali ostavi za nas.
– Nisam siguran da imamo o čemu razgovarati. Ne znam da sam u ove četiri godine napravio nešto što bi vrijedilo tako velikog intervjua – komentirao je našu ponudu.
Preskromno kao i uvijek, jer profesor je fizike na jednom od najprestižnijih sveučilišta u svijetu, Massachusetts Institute of Technology u Bostonu, jedan je od onih ljudi koji je kvalificiran dati svoje mišljenje o mnogo stvari. I zbog kojega u društvenom previranju u kojem se trenutno nalazimo vrijedi uložiti malo energije u optimizam.
– Zanima me hrvatski film. Što vrijedi pogledati? Idem sutra sa sinom vidjeti “Generala”, vidio sam i trailer za onaj film “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, čini mi se duhovit. “Novine”? To ima na Netflixu? Odlično, konačno nešto na mom jeziku – rekao je uzimajući smartfone otvarajući aplikaciju poznatog streaming servisa kako bi potražio našu uspješnu seriju.
Mjesto sastanka slično kao i posljednji put, jednostavno i nenametljivo, pivnica Mali Medo u Tkalčićevoj. Kao i mnogima danas, i poznatom je fizičaru hobi u slobodno vrijeme probati nešto novo. Ali samo probati, da se razumijemo.
EU pomogao našoj znanosti
– Dosta se toga ovdje promijenilo. Prije samo pet godina nije bilo ni približno toliko turista u Zagrebu, i to iz cijelog svijeta, toliko restorana i kafića. I u znanosti se puno tga promijenilo, dobrim znanstvenicima u Hrvatskoj danas je puno lakše doći do novca nego prije pet ili deset godina, zbog pristupa Europskoj uniji. Čini se da u puno segmenata stvari idu ozbiljno nabolje. Ima i zaista odličnih IT tvrtki i s po stotinjak zaposlenih, koji više nisu startupovi – razmišlja Soljačić.
Da, doista ne stoji da nema ničega novog u četiri Soljačićeve posljednje godine. Već obično guglanje otkrit će vam, recimo, da je nedavno sudjelovao na velikoj znanstvenoj konferenciji Metanano koja se održava u Petrogradu, u Rusiji. Nije li u sadašnjoj globalnoj situaciji pomalo neobično da netko iz Amerike ode na znanstvenu konferenciju u Putinov grad?
– Hm, zanimljivo, nisam o tome razmišljao. Ali nije bilo problema i bilo je jako dobro. Jedino sam na vizu malo dulje čekao, tko zna, da sam se prijavio iz Hrvatske, a ne Amerike, možda bi bilo drugačije – nasmijao se Soljačić te nastavio o stanju ruske znanosti danas s obzirom na to da je ta zemlja pod sankcijama.
– Oni imaju nevjerojatan potencijal i nevjerojatne znanstvenike. A iskorištavaju možda samo deset posto od svega toga. Proizvode Lade koje nitko ne kupuje, svi voze strane automobile, koriste smartfone strane proizvodnje, računala strane proizvodnje, a imaju znanja da sami naprave izuzetno konkurentnu potrošačku elektroniku u svim tim segmentima. S druge strane, u vojnoj industriji toga nema. Ona je potpuno odvojena od civilne znanosti i tamo imaju velika dostignuća. Vjerojatno je to tako i zbog politike, svjetskog prestiža, ali da, tu su izuzetno jaki – kaže naš znanstvenik, koji je suosnivač još dviju tvrtki osim znamenitog WiTricityja, koji je pionir u tehnologiji bežičnog prijenosa energije.
– Da, to su Lux Labs i Lightelligence.
Pa je li sada Marin Soljačić poduzetnik, a ne više znanstvenik, odnosno ne toliko.
– Marin Soljačić definitivno je znanstvenik. Kada god u mojoj grupi izmislimo bilo što što ima potencijal za komercijalizaciju, pogotovo ako je onaj koji je na tome doktorirao zainteresiran, onda nastojimo komercijalizirati. I to je često na MIT-u, ja u tim novim tvrtkama pomažem kolegama savjetima, to je uglavnom to. Lux Labs radi nove materijale za razne optičke primjene, a druga se bavi računalima. Svi kompjutori koje danas rabimo koriste elektrone za računanje, no postoji argument kako bi se neki algoritmi mogli bolje napraviti kada bi se koristilo svjetlo, a ne elektroni, odnosno fotoni, za računanje. Jedan su od tih algoritama neuronske mreže. Lightelligence pokušava napraviti komponentu, hardverski akcelerator koji bi se, među ostali, mogao potencijalno koristiti i za umjetnu inteligenciju, posebnu komponentu kao što je sam procesor ili grafička kartica s posebnim grafičkim procesorom. Tako bi i ovo bila jedna kartica koja bi mogla podržavati potencijalno i neuronske aplikacije. Takav bi čip bio dobar za bilo kakve operacije s matricama, a jedna od mogućih primjena bile bi i neuronske mreže. Ima tu još mogućnosti, recimo, primjena u financijama. U početku bi to bile primjene za servere, banke i slične sustave. Ali ako se dođe do toga da se pojavi potreba za posebno jakim računalom koje bi radilo s matricama, onda bi se stavila ta komponenta koju Lightelligence razvija – objašnjava.
Ciklusi umjetne inteligencije
WiTricity je također nedavno kupio izravnog konkurenta na perspektivnom tržištu sustava bežičnog prijenosa energije Halo, koji je u vlasništvu tehnološke kompanije Qualcomm.
– Da, preuzeti su njihovi patenti. O svemu ne mogu previše govoriti, ali da, sada je WiTricity dominantan igrač na tom polju. Ta je tvrtka najviše usmjerena na primjenu u autoindustriji, bežično punjenje električnih vozila. Riječ je o sustavima koji omogućuju da se ti automobili umjesto putem kabela zapravo napajaju sami – rekao je Soljačić o sustavu kakav je, primjerice, usvojila Toyota.
Umjetna inteligencija također je u fokusu zanimanja našeg
Razvoj tehnologije umjetnog mesa ima potencijal promijeniti temeljito naše živote
znanstvenika. Nas je zanimao odgovor na klasično pitanje – trebamo li je se bojati te hoće li se sve doista tako brzo razvijati.
– Nažalost, umjetna inteligencija prođe kroz jedan takav ciklus svakih 20-ak godina. To su teme kojima je jako lagano ljude zainteresirati, ali i zbuniti i usplahiriti. I tada kod ljudi porastu očekivanja, pogotovo ako se nešto na tom polju i događa. Ta očekivanja su često nerealna u odnosu na ono što se realno može dogoditi. Nakon toga dođe do razočaranja. I to su pojave koje nisu dobre za bilo koju granu znanosti, a kod samog razvoja umjetne inteligencije, koja je još relativno u povojima, zapravo i prirodno da se dosta očekivanja ne ispuni. Nakon tako velikih očekivanja obično dođe nešto što se zove AI winter, koja može trajati i 20-30 godina, zatišje, pa onda opet slijedi hype ako se nešto jako bitno izmisli u tom području. Ali to je nešto čega bude svjesna nova generacija jer ona prethodna zbog takvih ciklusa izgubi zanimanje jer se razočara. Bilo bi šteta da se to dogodi i u ovom trenutku. Jer, posljedica je nepovjerenje struktura koje ne žele investirati u nešto nosi prilično razočaranje, pogotovo kada se o politici radi jer ona će puno teže reagirati ako nema interesa javnosti za nešto što bi moglo biti jako vrijedno – kaže Soljačić, koji potvrđuje da je napredak umjetne inteligencije u posljednjih pet godina bio golem.
– Tako je, ali su prosječnih ljudi očekivanja puno, puno veća. Oni misle kako će oko nas za tri godine kružiti roboti – misli profesor na MIT-u.
Jedna od najava na početku mandata Donalda Trumpa bila je smanjenje financiranja znanosti.
– Da, jako je puno ljudi bilo u strahu da će se dogoditi točno to, no umjesto toga je, na ugodno iznenađenje svih nas, ulaganje u znanost poraslo iz raznoraznih, često kompliciranih razloga. No, dogodi se, ne uvijek, da republikanci pokažu želju za investiranje u fundamentalne znanosti, oni obično ne vjeruju toliko u investicije u primijenjene jer smatraju kako je to posao korporacija, privatnog sektora. Dok demokrati više vjeruju u cjelovito financiranje, svega što je na stolu, dok republikanci tako ne misle i iz još jednog razloga – na taj se način koji put baci puno novca jer se uloži u nešto što na kraju ne da rezultat. Misle da je bolje ulagati u ono što će s većom sigurnosti dati neki rezultat makar i fundamentalan – kaže.
I sam je financijer, ove je godine stipendija Marin Soljačić u visini od pet tisuća dolara dodijeljena peti put. Međutim, novac nije beskonačan.
– Zasad je dogovor deset godina, nadam se da ćemo pronaći novac i za dalje. Bio bih jako sretan da tako bude jer je to bila dobra ideja koja je jako uspjela i ima pozitivan utjecaj na hrvatsko društvo. Zadovoljan sam što se i Ministarstvo uključilo s nagradom od dvije i pol tisuće kuna za 20-ak maturanata, a super je što se dodjeljuje i nagrada Sakač za informatiku. Čini mi se da ima više tendencija da se mladima
USMJERENI SMO NA BEŽIČNO PUNJENJE ELEKTRIČNIH VOZILA – DA SE AUTI SAMI NAPAJAJU
dodjeljuju novčane nagrade, ne samo plakete. Volio bih da se što više ljudi vrati u znanost u Hrvatskoj. Dobar je primjer Izrael, gdje se to zbiva najviše kroz institucije, ne toliko državu, pa mislim da je to dobar put i za nas. Da bi u Izraelu dobio neki jako dobar posao u znanosti, očekuje se da neko vrijeme provedeš vani i stekneš iskustvo. Nije ništa neobično da se onda ti ljudi i vrate; obično je bolje da se to odvija kroz institucije nego kroz centralizirani sustav državne administracije – smatra Marin Soljačić.
Prati li svoje stipendiste?
– Baš sam o tome neki dan razmišljao, s nekima od njih se čujem, ali ne dovoljno često. Trebao bih to pojačati, pratiti što rade i gdje su. Razmišljam da za koju godinu organiziram večeru sa svima njima. Turizam jest važna grana u Hrvatskoj, ali isto tako ovdje ima strašno puno talentirane i marljive djece, mislim da je to sljedeća grana razvoja Hrvatske. Mi smo i inače vrlo poduzetni ljudi, gdje god se nađemo, uvijek želimo stvoriti nešto – misli profesor s MIT-a.
Kina je jedna od zemalja koju posebno cijeni, a ta se velika država prometnula u ključni čimbenik svjetskih zbivanja.
Huawei pretekao iPhone
– Igrom slučaja nisam tamo bio već neko vrijeme, nije to baš tako blizu, a nije bilo nekih ozbiljnijih projekata. Brz razvoj njihove znanosti dogodio se i zato što je Kina sama po sebi tako brzo rasla. Drugo je što su imali jako puno pametnih ulaganja. A i forsiraju da se njihovi ljudi vrate; u Kini je također puno lakše dobiti mjesto u znanosti ako si prije toga bio negdje vani. Tada je moguće dobiti ozbiljan novac za istraživanja. Razvoj znanosti i tehnologije u Kini prilično je dobro organiziran i financiran. Oni jako dobro znaju da su prije pet ili deset godina mogli rasti jako brzo jer su imali jako jeftinu radnu snagu, ali su isto tako znali da se približavaju točki gdje njihova radna snaga više neće biti toliko jeftina, gdje će u odnosu na njih biti konkurentne čak i neke europske zemlje. Naprosto, život je u Šangaju prilično skuplji nego život u Zagrebu. Znali su da u tom trenutku više neće moći nastaviti razvoj budu li se, dakle, i dalje oslanjali samo na jeftinu radnu snagu koja izrađuje jeftinu elektroniku. Znali su da i oni moraju početi razvijati naprednu tehnologiju, to su već znali prije pet-deset godina. Još su iza Amerike po mnogo čemu, ali se taj razmak rapidno smanjuje, a u nekim su segmentima Ameriku već dostigli. Evo, Huawei je barem kao iPhone, ako ne i bolji, odnosno meni se tako čini. Vjerojatno bolji i od Samsunga. Ta je tvrtka najbolja u 5G tehnologiji, ispred su, čini se, i Amerike. Ne sviđa mi se što se trenutačno događa između Kine i Amerike, pomalo me sve to malo plaši.
Zašto?
– Ne mislim da će doći do nekog oružanog sukoba, ali već je problem ovaj trgovinski rat, odnosno ako se on do kraja razmaše. Drugi razlog zašto mi se ta situiz acija ne sviđa jest upravo razvoj umjetne inteligencije – mislim da mi kao cijelo društvo, cijela civilizacija, trebamo blisko pratiti što se i kako razvija, što će od toga biti i zajednički radimo na tome. Ako bude nekog ozbiljnog razlaza između Kine i Amerike, tada bi mogla nastati utrka u razvoju takve tehnologije u kojoj će jedni od drugih tajiti što se događa te će obje strane imati poticaja razvijati stvari bez kontrole, za vojne, ali i druge primjene. Bilo bi puno bolje da cijelo društvo ima uvid u ono što se zapravo događa. Pa i nije li i općenito skoro uvijek puno bolje kada ljudi surađuju nego kada se svađaju – pita se Marin Soljačić.
Situacija u samoj Americi, barem kako to prenose mediji, također nije najsjajnija.
– Žalosne su te pucnjave. Nažalost, nema volje u određenim tijelima američkog političkog aparata da se nešto napravi u povodu toga. Ne bih rekao da se to previše odražava na svakodnevni život, ali da Amerika prolazi kroz turbulentno razdoblje, to svakako da. Ekonomija dobro ide, ali su podjele u društvu prilično velike. Mislim da su eventualni rezultati Trumpova pokušaja da obnovi Ameriku nešto što ćemo vidjeti tek za nekoliko godina, odnosno koji su točno utjecaji njegove politike. Jako je jednostavno napraviti kratkotrajni napredak na račun dugotrajnog napretka. Isto kao da izvadite sav svoj novac banke i onda nekoliko godina od njega dobro živite, no uvijek je pitanje što ćete poslije – misli Marin Soljačić.
Zanimalo nas je i čime se sada konkretno bavi.
– Radim na istim stvarima kao i prije, na nanotehnologiji, fotonici, primjenama umjetne inteligencije u znanosti, a svako toliko dobijem i ideju kako napraviti bolji ovakav ili onakav opći algoritam za umjetnu inteligenciju. I za opću upotrebu, ne samo za znanost. S vašim kolegom iz Hrvatske mreže znanstvenih novinara Mićom Tatalovićem napravili smo algoritam koji služi sažimanju dugačkih znanstvenih članaka, prepoznali smo da bi to moglo biti zanimljivo.
Na Marsu oko 2050.
A to je i jedan od fokusa umjetne inteligencije danas koji je i prilično izazovan, može li se povjeriti knjigu od 200 stranica algoritmu da bi je on sažeo na ono osnovno, na 2-3 stranice? Dosta smo daleko od toga, ali postoje neki ohrabrujući rezultati. Već je postignuto da se članak s CNN-a prilično dobro sažme na 50-ak riječi; kod znanstvenih članaka to je puno teže jer ima puno žargona, što je još izazovnije, objašnjava Soljačić. Odmah se nameće pitanje hoće li nam umjetna inteligencija onda uskoro pisati članke umjesto znanstvenih novinara.
– Prilično smo daleko od toga. Ono što sada pokušavamo, a ne možemo još sasvim zadovoljavajuće postići jest sažimanje znanstvenih članaka. Vaš posao je daleko, daleko više od toga, kada bismo i pokušali ne bismo u ovome trenu uspjeli jer vi razmišljate što je sada zanimljivo napisati, s kime je zanimljivo o tome porazgovarati. Kada pišete članak, tražite neke dodatne informacije koje će ga čitatelju učiniti zanimljivijim i pristupačnijim. To je mnogo više od sažimanja znanstvenog članka. No to što mi radimo moglo bi koristiti vama novinarima u smislu da vidite je li nešto iz znanosti uopće zanimljivo za novinarsku obradu, bilo bi to za vas oruđe u svakodnevnom radu – govori.
Neće li razvoj umjetne inteligencije ipak poremetiti tržište rada kako se često piše?
– Kratkoročno će biti promjena, no cijeli taj proces trajat će vjerojatno puno dulje pa bi čovjek mogao ostati smiren gledajući ovo što se događa. Na početku XIX. stoljeća 80 posto Amerikanaca bavilo se poljoprivredom, danas ih se bavi dva posto. Ali to ne znači da je ovih ostalih 78 posto nezaposleno. Oni su se nakon pojave strojeva u poljoprivredi počeli baviti nečim drugim, gdje se zarađivalo manje mukotrpnim radom. Većina mojih kolega i ekonomista doista vjeruje kako će umjetna inteligencija, barem kratkoročno, omogućiti nešto novo za te ljude. No postoji zabrinutost zbog nekoliko stvari. Jedno je to koliko će se umjetna inteligencija brzo razvijati; npr., ako se netko doista i prekvalificira zbog brzog razvoja umjetne inteligencije, možda će za dvije godine morati ponovno promijeniti posao. Ako to bude eksponencijalni proces, onda se neće biti tako lako prilagoditi, pogotovo ne onima starijima i blizu mirovine. Još je jedan problem to što industrijska revolucija nikada nije dovela do kronične nezaposlenosti: danas je nezaposlenost i u Europi i u Americi najmanja u povijesti. No, uvijek je postojala neka klasa radnika koja nije dobro prolazila, poput tkalaca, koje su zamijenili tkalački strojevi, a morali su se puno školovati da postanu tkalci. I nakon toga oni nisu dobivali posao sličnog statusa. Onda je na društvu da se pobrine za one koji loše prođu. U dugoročnom smislu, na 40 godina, teško je predvidjeti što će biti. Možda će doista umjetna inteligencija obavljati cijeli niz poslova bolje od nas. Ne treba se histerično bojati takvih situacija, ali treba o njima razmišljati. To bi bila golema promjena za društvo jer umjetna je inteligencija vjerojatno najmoćnija tehnologija koju smo ikada izmislili, ona može donijeti velike prednosti, ali u slučaju zloporabe, može donijeti i velike štete. I genetski inženjering može donijeti dosta dobroga, ali i lošega, ovisno što radiš – misli dr. Soljačić.
Kada je o znanosti riječ, proteklih godinu-dvije najviše se pisalo o osvajanju svemira.
– Činjenica je da još ne znamo što je točno na prepoznatim egzoplanetima, ne znamo dovoljno o njihovim atmosferama, ali ima nade da ćemo i to doznati. Takvi planeti postoje, i kad sam bio klinac, u to smo vjerovali, ali ne kao činjenicu. U posljednjih desetak godina tehnologija se jako razvila pa možemo vidjeti ono što prije nismo mogli. Ljude to jako zanima, o tome vole čitati. Što se puta na Mars tiče, mislim da će se rokovi koji se spominju po medijima barem malo pomaknuti u dalju budućnost jer ima još neodgovorenih pitanja na koja treba odgovoriti. Ali ako se nastavi ovakav interes i na tome ubrzano raditi, tada je takav pothvat moguć do, recimo, 2050. godine. Jamstvo za to su ljudi poput Elona Muska i Jeffa Bezosa, ali i Indija i Kina koje će sigurno nastaviti ulagati u svemirska istraživanja. Jer, dugo je godina samo jedna zemlja ozbiljno radila na tome, Amerika, pa nije bilo nekog pritiska. Ali sada ima i privatnih investitora i drugih zemalja. Jer i na Mjesec smo došli jer je u jednom trenutku Rusija bila bolja u tome od Amerike pa je Kennedy odlučio da to ne može tako. To je zdrava konkurencija. Kada je ona nestala, jako su se usporila i ta istraživanja. Sada se to promijenilo.
Hamburger od 2500 dolara
Puno se polagalo i na materijal budućnosti o kojem je naš znanstvenik objavio nekoliko radova. No, za grafen još nije pronađena komercijalna primjena.
– Vjerujem da će biti primjena, no doista jest malo razočaravajuće što one do sada nisu nađene. Da ste me pitali prije deset godina, očekivao bih da bi danas bilo već nešto, više nego do sada. Ali vjerujem da će se nešto dogoditi. Koliko će to biti superrevolucionarno u odnosu na zbilja korisno, teško je reći, ali vjerujem da će se nešto dogoditi za pet do deset godina. Bilo bi zaista čudno da tako ne bude. Bilo to stvari inspirirane grafenom kao drugi dvodimenzionalni materijali sličnih osobina. Možda se tu nešto dogodi – govori profesor s MIT-a o materijalu budućnosti, koji ima svojstava kakva nema ni jedan drugi.
Što će biti tehnologija budućnosti koja će imati potencijal temeljito izmijeniti naše živote?
– Moram razmisliti, pa ne znam hoću li dati najbolji primjer. Mogu reći za što se ja nadam da će to postati. A to je stem cell meat, meso stvoreno u laboratoriju od matičnih stanica. Mislim da bi moglo doći na tržište za pet godina, a da bude cjenovno konkurentno. Nisam ga još probao jer sada hamburger od tog mesa stoji dvije i pol tisuće dolara. Mislim da će puno ljudi to prihvatiti ako cijena bude prihvatljiva, iz više razloga iako ima i onih koji misle da tu postoje neki ozbiljan problemi. Ali ima i onih koji smatraju kako bi takvo meso u budućnosti moglo biti i jeftinije od običnog mesa. Ako cijene budu slične običnom mesu, prihvaćat će se iz etičkih razloga (prava životinja), zaštite okoliša i sličnih razloga. Dodatna je prednost što takvo meso može imati različite okuse, može mu se, primjerice, dati okus tigra. Bi li ti htio probati kakav okus ima tigar? Ne može se još ništa sa sigurnošću tvrditi, ali ide se prema tome – kaže.