Zlata vrijedan – biramo najbolji OPG
Marijana Svetić: U našim plodovima uživaju posjetitelji Plitvičkih jezera
Uvijek mi Ličani govorimo kako smo blizu mora, a ja se nadam da će Dalmatinci uskoro govoriti da su blizu Like, razmišlja tako Marijana Svetić iz Ličkoga Novog, koja je ove godine proizvodnju povrća na otvorenome preselila u plastenike, nakon što je putem LAG-a Lika sa svojim projektom prošla na mjeri ruralnoga razvoja te joj je odobrena potpora u iznosu 111.292 kune.
Jedina s projektom plastenika
U dvama je plastenicima – jednom veličine 200, a drugom 240 četvornih metara – Marijana posadila papriku rogu za ajvar, rajčice, krastavce, zelenu salatu i nešto patlidžana.
– Jedina sam u Lici imala projekt s plastenicima. Takav način uzgoja baš i nije tipičan za naše krajeve. Prvi sam put s ovim svojim projektom pala. Ali, kada se to i dogodi, ne treba to shvaćati osobno. Treba ići dalje. Želim da ljudi znaju: mi smo dobili potporu pa neka vide kako se to može i stoga se “bace” na pisanje projekata. Ako moj primjer nekoga potakne da učini isto, ja ću biti presretna – u dahu će 35-godišnja Marijana, inače zaposlena u Centru 112.
Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo osnovala je prije dvije godine, no s poljoprivredom je započela i prije. Priča nam kako je sadila batat, no kaže da ta kultura baš i nije za Liku i da Ličani više vole pravi, a ne slatki krumpir koji onda uspoređuju s mrkvom.
– Posadih ja papriku rogu, na otvorenom. A svi počeše: “Ma kud ćeš rogu u Lici? Ne ide to”. A ona, k’o iz inata, urodi odlično. S 1500 sadnica pobrala sam tonu – zadovoljno će.
Paprika je tako na otvorenome rađala tri godine.
Projekt na koji je ponosna i za koji je dobila potporu zove se “Lička janjetina i paprika”. Obitelj Svetić na svome gospodarstvu ima i 13 ovaca, četiri krave buše i tri teleta. Za prehranu ovaca sije žito i pšenoraž, a krave jedu samo sijeno.
Proizvodi s ovog obiteljskoga poljoprivrednog gospodarstva nose oznaku Lika Quality što znači da je Marijana s njima “ušla” i u Nacionalni park Plitvička jezera. Naime, Klaster Lika Destination i Poljoprivredna zadruga Lika COOP lani su ondje uspjeli uspostaviti zajedničko prodajno mjesto za sve proizvođače koji imaju markicu Lika Quality.
Tako su lokalna obiteljska poljoprivredna gospodarstva izravno uključena u turistički razvoj, jer 10 posto svih turista koji posjete Hrvatsku dođe upravo u ovaj nacionalni park.
Lokalne proizvode sve više traže i ugostitelji, što bi u konačnici Liku trebalo brendirati kao gastronomsku destinaciju na svjetskoj turističkoj karti. Znak Lika Quality dobivaju proizvodi s višim stupnjem kvalitete, koji imaju uporište u tradiciji.
A oni s Marijanina OPG-a nalaze se među njima.
– Nešto prodamo, nešto imamo za sebe – kaže, vodeći nas ka svojim plastenicima gdje je povrće posađeno na foliju i navodnjava se.
Što se tiče povrća, kod Marijane je “sve po deset kuna”. Prodaje ga na kućnome pragu i po restoranima. Ima neke svoje taktike o tome kako prodati i što posaditi, iznosi nam ih u tančine, ali nas moli da ih ne objavimo, da joj “netko ne ukrade ideje”.
Na ulasku u plastenik koji izgleda uredno kao apoteka, Marijana se izuva.
– Ma nije to obavezno, ali ja tako volim. Ne dam baš svakome da uđe, a s cigaretom ni slučajno – govori dok njezin muž Ante ostaje ispred jer je taman bio zapalio.
Njezin vatrogasac Ante joj je, veli, velika i pomoć i potpora. Pomažu joj i kći Antea i sin Valentino.
Marijana u Ličkome Novom živi posljednjih šesnaest godina. Do svoje je šeste godine s obitelji živjela u Svetome Roku, no zbog rata su ga morali napustiti, bježeći preko Velebita. Doselili su se bili u Zagreb gdje je završila osnovnu i srednju hotelijersko-turističku školu.
Kad se obitelj vratila kući, stariji sestra i brat vodili su je u izlaske pa je u Gospiću “nabasala” na Antu.
– Sestri je sada 38, bratu 40, a jedino sam se ja, najmlađa, udala – smije se.
Ljubav ju je vratila u Gospić
Umjesto da daljnje školovanje završi u Zagrebu, zbog ljubavi je višu prometnu upisala i završila u Gospiću. U Lički Novi doselila se 2003., dvije godine poslije bilo je vjenčanje. Na Valentinovo sljedeće godine rodio se – Valentino. Antea je “pričekala” još tri godine.
Svetići žive u kući s Antinom majkom Dinkom, u malome selu bez trgovine, u kojem u prva četiri razreda područne škole ide ukupno jedanaestero đaka. Sedmaš Valentino ide na nastavu u Gospić organiziranim autobusnim prijevozom.
– Dolazi nam pekar, drugo imaš svoje. Mi odavde često u kupnju idemo u Bihać. Nije nam daleko, a jeftinije je i još dobijemo povrat PDV-a ako potrošimo više od 400 kuna. Ljudi se svakako snalaze – kaže Marijana.
Nakon Zagreba, u kojemu je provela djetinjstvo i tinejdžerske dane, život u ovako maloj sredini isprva joj nije bio lak. Navikla na to da i ne zna tko su joj susjedi, odjednom se našla u sredini gdje svatko svakoga poznaje, a puno je onih koji vole zaviriti u tuđe dvorište, davati savjete, kritizirati... Međutim, sve je to vrlo brzo prebrodila i sad uz Antinu pomoć “fura svoj film”.
Na tome je njezinu životnome platnu vizija seoskoga turizma u kojemu bi se željela okušati.
– Ma nema tih novaca za koje bih otišla iz Ličkoga Novog. Ako bih se i morala odseliti, ne bi to bilo dalje od Gospića – kaže nam Antea, pohvalivši se da u svome selu ima dovoljno društva.
Nema tog novca zbog kojeg bi Marijana otišla iz sela, u kojem se naviknula da svi vole dati savjet