Je li Kolinda Grabar-Kitarović stvarno zaslužila još jedan mandat?
Igrači s “margine” mnogima su primamljivi, ali u stvarnosti oni su nam i dalje nepoznanica i u sljedećih nekoliko mjeseci tek trebaju dokazati da su bolji odgovarajući na mnoštvo pitanja koja nam do sada nisu htjeli dati šansu da ih postavimo. Na nama je da, baš kao i njoj, nikom od njih ne damo popusta
Milanovićeva najava povlačenja hrvatskih vojnika iz NATO-ovih misija je opasna. Aktivno sudjelovanje u euroatlantskom kišobranu jedan je od temeljaca uspjeha moderne hrvatske države. Baš kao što Oluja nije bila samo vojna već i diplomatska i politička pobjeda, u kojoj je RH i umjesto NATO-a obavila ono za što NATO još nije bio spreman
Izjava Kolinde Grabar-Kitarović uoči proslave Oluje ide u razred kolosalnih zoranizama. Doista, od takvih bombi navikli smo skakati u zaklon pred bivšim premijerom Milanovićem: „Ivane, pazi, zoranizam! Hvala Slavko!“
Riječima da „gotovo“(!) osjeća grižnju savjesti zato što nije uzela pušku i tako branila domovinu nadmašila je čak onu već i u desetercu opjevanu Milanovićevu puknutu cijev. No, branio sam Njega, pa ću braniti i Nju: nije on mislio ništa loše, samo da je njemu bilo teško i s tako malom nezgodom u stanu, pa onda (ne) može ni zamisliti što bi s pravom poplavom. Koliko god šašavo zvučalo, ja vjerujem da je i predsjednica bila ponesena poplavom emocija, bilo to prikladno za šefa države ili ne.
Mnogo neugodnije od tog gafa jest što je tjednima govorila da ne želi zboriti o izborima jer na kninskoj tvrđi želi biti samo predsjednica, a na koncu je baš tamo najavila kandidaturu. Još je nerazumniji nakon toga intervju u kojem ju novinar uporno pokušava uvjeriti da Pavelić nije Talijanima predao Dalmaciju. Što njoj trebaju takva lutanja? Očito očajnički pokušaj pomirenja s biračima na „desnici“, kao da će njih impresionirati poruke
iz tog bizarnog intervjua.
Netko je već primijetio, opaska Ive Josipovića da je bila pod utjecajem alkohola pokazuje samo da se on sam još uvijek nije otrijeznio od poraza. Da je bio kadar iscijediti barem kap više emocija, iskrenih ili lažnih, pobjeda mu možda ne bi bila izmakla. A očit je i deficit diplomatskog takta – mogao je, recimo, reći da je ona očito bila opijena atmosferom te ostaviti publici da sama zaključuje. Ovako, sramotno nizak udarac dami ispod pojasa najviše boli samog Josipovića.
Učinilo nam se za tren da je čak i Zoki možda nešto naučio, jer Kolindi u pozi starijeg brata odvažno poručuje „no, no, tako se ne govori!“. No, odmah zatim mangup se dodatno isprsi i ispali posve originalni – zoranizam nad zoranizmima, valjda sav u strahu da će mu Kolinda preoteti biser godine.
– Davati preveliko značenje proslavi u Kninu znači davati preveliku važnost tzv. RSK – bubnuo je Milanović pokazavši da mu emocionalna inteligencija treba još koji život za puni razvoj. No, to je samo još jedna promašena izjava, koja neće polučiti neku dramatičnu štetu. Mnogo opasnija je njegova najava povlačenja hrvatskih vojnika iz NATO-ovih misija. Naime, aktivno sudjelovanje u euroatlantskom kišobranu jedan je od temeljaca ne samo sigurnosti već i svih političkih i diplomatskih uspjeha moderne hrvatske države. Baš kao što Oluja nije bila samo vojna već i diplomatska i politička pobjeda, u kojoj je Hrvatska i za račun NATO-a obavila ono za što NATO u tom trenu još nije bio spreman. Koliko god KGK zvučala smiješno pre-naglašavajući svoj doprinos na Zrinjevcu u ono doba, sasvim je točno – jedno bez drugog ne ide.
Milanovićeva bomba u uho je štetočinska jer će kod mnogih naići na pozitivan prijem. No, odavno je jasno da ZM ne smije dobiti novu priliku naštetiti Hrvatskoj, ključno pitanje ostaje je li KGK zaslužila još jedan mandat ili nju treba kazniti kao i njega. Odgovor ovisi o tome koga pitate.
Objektivno, u domaćem dvorištu ona nije ostvarila mnogo vrijednog pamćenja, osim dva vrlo važna poteza – nakon parlamentarnih izbora čvrsto je stala uz Ustav spriječivši prvo Milanovićevu manipulaciju Saborom, a zatim i Karamarkov spin. Iako je stala i uz blokirane te ugrožene radnike, npr. iz Rafinerije Sisak, efekta baš nije bilo – nije ni pokušala podići glas, a kamoli lupiti šakom po stolu.
Na međunarodnoj sceni rezultati su znatno opipljiviji. Premda je takva ocjena nepravedna, Mesića pamtimo po partijanju s diktatorima iz svijeta nesvrstanih, Josipovića po regionalnim čvenkovima, dok je KGK napravila snažan euroatlantski zaokret, čak i njena ismijavana „uspravnica“pokazala se kao vitalan međunarodni projekt, pod sponzorstvom Washingtona i Bruxellesa. Koliko god se protivnici rugali navijačkim izletima, činjenica je da je njezina pojavnost na SP-u bila pun pogodak. Na, njenu žalost, u očima mnogih njenih birača to pada u drugi plan kad se stavi uz isforsirani poziv Aleksandru Vučiću. Osim što je u osjetljivom trenu zabila nož u leđa Plenkoviću, cijeli taj posjet pokazao se kao apsolutni fijasko, a njezinim objašnjenjima zašto ga je zvala – malo tko vjeruje.
Ako je dakle, palac čvrsto dolje Milanoviću, a palac skače gore-dolje predsjednici, trebamo li se uhvatiti nekih drugih protukandidata kao slamke spasa? Igrači s “margine” mnogima su primamljivi, ali u stvarnosti oni su nam i dalje nepoznanica i u sljedećih nekoliko mjeseci tek trebaju dokazati da su bolji odgovarajući na mnoštvo pitanja koja nam do sada nisu htjeli dati šansu da ih postavimo. Na nama je da, baš kao i njoj, nikom od njih ne damo popust.