Petar Čondić: Ostavio sam posao policajca i počeo uzgajati životinje
BIRAMO NAJBOLJI OPG
PRIJE PET GODINA POLICAJAC ROBERT OSTAVIO JE POSAO I POSVETIO SE OBITELJSKOM RANČU, A ON JE NASTAO NAKON ŠTO SU OTKUPILI ZEMLJU OD 156 VLASNIKA
Hranu pripremaju na zahtjev gostiju od proizvoda sa svog OPG-a, a u ponudi su: čobanac, janjetina, peka...
Bila je nedjelja navečer i pao je mrak kad sam stigla u Kadanovce pokušavajući pronaći broj 69. Stigli ste do cilja, odredište je s lijeve strane, odredište je s desne strane, ko pokvarena ploča zvučala je navigacija. Na cesti koja od Pleternice vodi prema Slavonskome Brodu ni po danu nema ljudi, a kamoli uvečer pa je pomisao o tome da pitam nekoga unaprijed bila osuđena na propast. Krenuh k Brodu pa ipak odlučih stati sa strane da bih nazvala Roberta Čondića. Nekakva sitna svjetla dopirala su iz velikog ograđenog dvorišta, ispred kuće stajao je đeram, a lijevo od njega drvena tabla koju osvijetlih mobitelom. “Ranč Čondić”. Konačno!
Ručno su miješali beton
Parkirala sam nasuprot pecala – dvorišne kućice u kojoj je pečenjara – u kojem se veselilo i pjevalo neko društvo, ložeći vatru. Malo dalje na trijemu jedan dječak i njegov otac igrali su biljar... Prolazim pokraj terase na koju se, poslije doznajem, može smjestiti tridesetero gostiju, dok je kapacitet sale dvostruko veći, do ulaza s kojega proviruje 45-godišnja gazdarica Ljerka Čondić, a ubrzo joj se pridružuje i pet godina stariji suprug Robert. Njihov najmlađi sin, 12-godišnji Franjo, ne želi ostati spavati na ranču u jednoj od drvenih kućica kategoriziranih s četiri sunca, već će poći k baki. Umorna, ali vječito nasmijana Ljerka pogledom kruži po ranču pa kaže da se on prostire na 25 hektara i da su, da bi ujedinili parcelu, morali otkupiti zemlju od 156 vlasnika. Sve što su Čondići podigli na svom imanju, koje su osmislili prije desetak godina, napravili su bez struje i vode hrvajući se s našom administracijom oko potrebnih dozvola. Gradili su uz pomoć agregata, ručno miješali beton, nekoliko puta bili na korak odustajanju, a onda su valjda proradili onaj slavonski inat i dalmatinski dišpet koji Robert ima u genima jer je njegov otac Stjepan ko siromah u Slavoniju došao iz rodne Dalmacije, i od odustajanja nije bilo ništa, pa komu zbog toga pravo, a komu, krivo jer ima i takvih. Ponoć je već bila debelo prošla kad se ono društvo razišlo, pa Ljerka i Robert odlaze počistiti za njima ne bi li i oni mogli na počinak. A drugog jutra – kada je toplinski val bio na vrhuncu – pod prvim sunčanim zrakama nazirala se sva ljepota ovog obiteljskoga poljoprivrednog gospodarstva osnovana prije deset godina. Prostranstvom su trčkarali konj, poni, magarac, mula... u susjednom su se ograđenu dvorištu izležavala angus i simentalska goveda, njih 16, tu je negdje bilo i četrdesetak ovaca i janjaca... Za njihovu prehranu Čondići obrađuju oko osam hektara zemlje. Nasuprot ulazu u ranč, a iza ograde sa životinjama, jedna uz drugu poslagane su kućice u cvijeću, zapravo drveni bungalovi nazvani starinskim ženskim imenima – Reza, Mara, Kata, Eva i Ana te bungalov u bačvi – Ambar. Čondićevi su ih sami pravili, kao uostalom i sve na imanju.
– Tata je prije deset godina kupio prvi komad zemlje, za vikendicu. A onda su se počele nizati ideja za idejom, uspjeli smo doći do 156 vlasnika. Otac je inače privatni poduzetnik, ima pilanu, i on nam je pomogao i financijski i radom. Sve je ovo napravljeno rukama naše obitelji, uz pomoć kojeg od prijatelja – govori Robert, do prije pet godina aktivni policajac koji je ostavio službu radi obiteljskoga posla, dok idemo ka turističkome vlakiću kojim posjetitelji inače idu u obilazak ranča.
Tik uz nadstrešnicu pod kojom je parkiran nalazi se dječje etno-igralište. Malo dalje su zaprežna kola, a do njih golubovi, paun, zeko. Naše prvo zaustavljanje bilo je kod petnaest metara visokoga vidikovca s kojeg se pogled pruža na Pleternicu i okolna mjesta. Obilazimo zatim akumulacijska jezera. Na imanju ih je pet. Uz njih na tronošcima sjede oni gosti koji su došli baciti udicu pa možda štogod i trzne. Tko želi, Robert će ga po jezeru provesti čamcem. Prolazimo kroz šumu, ima i bjelogorice i crnogorice, ukupno petnaest vrsta drveća. Tu su i uređene šetnice, klupe, solarni paneli... Robert nam pokazuje dio ranča na koji je naumio dopremiti jelene lopatare, kada dobije dozvolu. Na gospodarstvu prave i vodenicu, onakvu kao nekad, s kamenim mlinom. Pod zemljom se uređuje podrum, za suhomesnate proizvode. Ljerki i Robertu u poslu pomognu i stariji sinovi Stjepan (20) i Matej (23), kći Antonija (26) se udala i ima dvogodišnje dijete, no i ona je učas tu ustreba li.
Kad će novci u Kadanovce?
– Netko od djece će sigurno nastaviti – nada se Robert.
– Ja bih hranio životinje – ubacuje se najmlađi Čondić, Franjo. – Hranu pripremamo na zahtjev gosta, i to od proizvoda s našeg OPG-a pa u ponudi imamo čobanac, janjetinu, peku... – nabraja Ljerka.
Smještajni kapacitet na gospodarstvu trenutno čini dvanaest ležaja. Noćenje u romantičnim kućicama za dvije osobe stoji ukupno 250 kuna. Vrijeme ni dolaska ni odlaska nije fiksno. Sanitarni čvorovi su vanjski, no oni željni suvremenijeg smještaja mogu odsjesti u apartmanu. Čondićevi namjeravaju povećati smještajni kapacitet, baš danas komisija pregledava hoće li im odobriti još osam ležajeva u novim objektima.
– Dva puta dobili smo po 50.000 kuna bespovratnih sredstava i to uz pomoć Turističke zajednice Pleternica koja nam je pisala projekt. U trećemu pokušaju nismo prošli pa se ja pitam kada će novci u Kadanovce – smije se Robert, čije se gospodarstvo prostire zapravo kroz dva sela – Kadanovce i Bilice – pa zato i nije čudo što navigacija naprosto poludi.