Četiri milijarde kuna novih poreznih rasterećenja, a zadovoljnih nema
Vlada Andreja Plenkovića završit će mandat onako kako je i počela, promjenama poreznih pravila koje je pripremio popularni ministar financija Zdravko Marić. No kako vrijeme odmiče, promjene su takve da ih više ni najdobrodušniji simpatizeri ministra financija ne nazivaju reformom. Četvrti krug poreznog rasterećenja donosi smanjenje PDV-a za restorane, povlašten porezni status za mlade do 25 odnosno 30 godina života, subvencioniranu cijenu vrtića za radnike zaposlene u elitnim tvrtkama, povratak toplog obroka i općenito sve širu listu neporeznih naknada koje se mogu isplatiti uz plaće. Problem je, međutim, što te naknade postaju legalan oblik izbjegavanja plaćanja socijalnih doprinosa. Kao novost uvest će se porez na zašećerene sokove i druga bezalkoholna pića, a jače će se oporezivati pušenje. Ministarstvo financija procjenjuje da aktualni krug poreznog rasterećenja teži nešto manje od četiri milijarde kuna godišnje, što je velik novac. Toliko primjerice iznose tri i pol godišnja proračuna drugog odnosno trećeg po veličini hrvatskog grada Splita ili Rijeke.
Je li i jastog porezni trošak?
Ako je država već pripremila tako izdašan poklon, postavlja se pitanje u čemu je problem i zašto Marićev napor ne zaslužuje da ga se zove reformom? Jednim dijelom razlog je u raspodjeli, jer novac koji bi trebao završiti u državnom proračunu, a neće, otići će tamo gdje je za društvo i njegovu socijalnu koheziju najmanje poželjno. Kad je preuzeo poziciju ministra financija, Zdravko Marić krenuo je dobro i s grupom stručnjaka pročešljao sve porezne propise kako bi otklonio uska grla, zakrpao rupe koje služe za porezne utaje, smanjio presiju, ali i, što je još važnije, pojednostavio porezni sustav. Izmjena na izmjenu, jedna interesna skupina na drugu, malo stranačkog populizma i neznanja i došli smo do toga da smo postali članica Europske unije koja najčešće mijenja porezna pravila te ih komplicira do neba!
Kad se krene s prepravcima i “nadoštukavanjem”, brzo se dođe do brojke od 190, koliko je u posljednje tri i pol godine bilo postupaka javnog savjetovanja o promjeni nekog poreznog propisa. Zdravko Marić jako dobro zna da su stalnost i jednostavnost odlike dobrog poreznog sustava, no česte promjene i dorade dovele su do toga da mnoge zakonske odredbe ili podzakonske akte više ne uspijevaju kako treba protumačiti ni najiskusniji porezni stručnjaci, za što se može naći nekoliko karakterističnih primjera i kod najavljenih promjena. Otvoreno je pitanje, primjerice, na koga se odnosi spuštanje PDV-a na pripremu i usluživanje hrane u ugostiteljstvu na 13 posto? Hoće li kafić koji nudi samo piće zaračunavati 25 posto (odnosno 24 posto od iduće godine) PDV-a, a onaj do njega koji u frižideru drži pet sendviča i deset kolača 13 posto, znat će se tek kad ministar financija donese pravilnik koji će pobliže propisati što je pjesnik htio reći! Isto tako, pravilnik će morati razriješiti što je to “vjerodostojna dokumentacija” kojom će se ostvarivati izuzeće za trošak prehrane. Je li vjerodostojno pojesti jastoga i prijaviti ga kao porezni trošak na teret tvrtke ili će se granica povući na pizzi i ćevapima? Slično je i s vrtićima. Koliko poduzeća uopće ima vrtiće unutar tvorničkog kruga, koliko oni stoje i, ako ih već ima, zašto bi se njihov rad financirao javnim novcem? A1, Ericsson ili Privredna banka Zagreb sigurno ne trebaju državne poticaje za vrtiće koji već neko vrijeme postoje unutar njihovih kompanija. Treba razjasniti i koliki može biti dopušteni izdatak za vrtiće po radniku, je li to 400, 2000 ili 7000 kuna na mjesec? Slično je i s troškovima dodatnog i dopunskog zdravstvenog osiguranja s vjerodostojnom dokumentacijom. Hoće li se tu stati na dvjema navlakama za zube, jednim mostom i recimo dva CT-a godišnje ili će se kroz račune moći provući švicarski kuk i kakav botoks? A i ako hoće, pitanje je opet zašto bi takve povlastice trebale ići na teret javnih prihoda, a svojedobno je, uz pozivanje na jednostavnost sustava, ukinut povrat poreza na zdravstvene usluge i troškove stanovanja koji su mogli koristiti svi obveznici poreza na dohodak, neovisno o tome gdje rade.
Da je put u pakao često popločen dobrim namjerama, pokazuje se i na nefiskaliziranim računima koji se daju turistima duž Jadrana. Takvih računa nije bilo sve dok država nije skrenula pažnju na njih propisivanjem obveze da se na predračune velikim slovima napiše da taj papir nije fiskalizirani račun.
Smanjenje PDV-a s 25 na 24 posto gotova je stvar, no svejedno nije naodmet ponoviti da države nerado spuštaju stope PDV-a samo za jedan postotni poen jer znaju da je efekt tog smanjenja društveno dvojben. Rezanje stope za samo jedan postotni poen neće smanjiti cijene, bez obzira na to što se država odriče znatnog dijela prihoda, što je u hrvatskom slučaju nešto manje od dvije milijarde kuna potencijalnih prihoda. Željko Lovrinčević, analitičar Ekonomskog instituta kaže da istraživanja pokazuju da se kod spuštanja stopa PDV-a manje od petine tog smanjenja prelijeva građanima kroz niže cijene (one koje su administrativno određene), dok ostatak podebljava marže trgovačkih lanaca i njihovih dobavljača. HDZ je smanjenje PDV-a obećao u svom predizbornom programu u kojemu se nalazi štošta što bi više vrijedilo ispuniti, počevši od korupcije, stanja u pravosuđu, pa i kaotične situacije u zdravstvu. Stvar je u tome da se 3,7 do 4 milijarde kuna poreznog rasterećenja moglo raspodijeliti tako da ga građani više osjete, primjerice povećanjem osobnog odbitka, pa i smanjenjem stope poreza na dohodak. No takva redistribucija nije po mjeri zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića koji je ulupao deset milijuna kuna da bi Zagrepčane izveo na Savu, a istovremeno godinama nije očistio mulj iz jezera Jarun, pa ono više nije prikladno ni za redovite treninge veslača, a kamoli za ozbiljnija sportska natjecanja.
Prepisivanje od Poljske
Porez na dohodak prihod je lokalnih jedinica zbog čega bi to smanjenje država morala kompenzirati prebacivanjem nekih drugih poreznih prihoda u lokalne budžete. S postojećim rashodima države i uz smanjenje PDV-a tog viška koji bi se preraspodijelio nema. Promjena poreznih pravila uvijek je rezultat političkih i interesnih trgovina koje za so
Širenje spektra neporeznih naknada na dulji rok katastrofa je za mirovinski sustav i buduće mirovine jer se smanjuje osnovica za plaćanje socijalnih doprinosa. Ne budu li se plaćali doprinosi, neće biti novca ni za mirovine i tako se vrtimo u krug
bom povlače ozbiljne posljedice. Jedna od njih je, primjerice, usporavanje rasta plaća i njihova vjerojatna stagnacija prema kraju godine što će za posljedicu imati zamrzavanje mirovina. Za razliku od drugih tranzicijskih država u kojima plaće u posljednje vrijeme rastu i do desetak posto godišnje, a stopa poreza na plaće spušta se na svega petnaestak posto kako bi se zadržalo stanovništvo i privuklo radnike sa strane, kod nas je rast plaća usporio na svega 2 posto na godišnjoj razini. To znači da će i usklađivanje mirovina biti manje, što će dodatno spustiti zaostajanje mirovina u odnosu na plaće. Povrh toga, Hrvatska oporezuje plaće zaposlenih s 24 i 36 posto te jedino Slovenija ima sličnu politiku oporezivanja dohotka među novim članicama Europske unije. I bez toga je mogućnost državnih intervencija putem poreza na dohodak mala jer se manja primanja uglavnom i ne oporezuju, a zbog povećanja osobnih odbitaka u prethodnim “reformama” porezne škare love samo srednje i više plaće. U nemogućnosti da znatnije povećava plaće kroz sustav poreza na dohodak, ministar financija Zdravko Marić odlučio se za alternativan put povećanja primanja širenjem spektra neporeznih naknada. Problem je što taj model unosi nered u sustav nagrađivanja. U svibnju ove godine plaće su na godišnjoj razini nominalno rasle svega 2 posto, a taj rast uglavnom je povukao javni sektor. Nakon predloženih promjena u najnovijem krugu rasterećenja godišnji iznos neporezne naknade koja će se moći isplatiti po jednom zaposlenom penje se na oko 17.000 kuna, što je gotovo šest minimalaca ili dvije i pol prosječne plaće u državi. Je li to dobro ili loše? Odgovor je – kako za koga. Kratkoročno, dobro dođe svaka pojačana isplata, no na dulji rok katastrofa je to za mirovinski sustav i buduće mirovine jer se smanjuje osnovica za plaćanje socijalnih doprinosa. Ne budu li se plaćali mirovinski doprinosi, neće biti novca ni za mirovine i tako se vrtimo u krug. Dvojbe prati i prijedlog poreznog rasterećenja mladih radnika – trenutačno je zaposleno 130 tisuća mladih u dobi do 25 i 170.000 između 25 i 29 godina – koje smo prepisali od Poljske, odnosno preuzeli od njihove desno orijentirane stranke Pravo i pravda koja je nedavno opet pobijedila na izborima. Poljaci su korištenje te olakšice rezervirali za mlađe od 25 godina te su je limitirali na zaposlene za stalno koji zarađuju manje od 85 tisuća zlota godišnje, odnosno manje od 20 tisuća eura. Premda bi protežiranje jedne skupine radnika moglo biti ustavno dvojbeno te će dovesti do niza trzavica na poslu, ono će vrlo vjerojatno u praksi funkcionirati tako što će tvrtke zadržati postojeće neto plaće, ali će plaćati manje poreza na dohodak. Već su i sada tvrtke oslobođene plaćanja doprinosa za novozaposlene mlade radnike pet godina i ta se stimulacija trenutno koristi za 120 tisuća mladih zaposlenika. Umjesto poslodavca, njihove zdravstvene doprinose plaća (ili bi trebala) plaćati država koja tu razliku nadoknađuje zdravstvenom sustavu.
Reforma reforme
Poreze, kako s pravom često govori Zdravko Marić, doista treba sagledati u cjelini, a cjelina je takva da će nam ubrzo trebati reforma reforme koju će, nadajmo se ne tako skoro, provesti neka iduća vlada. Sadašnja je imala sreću da je upravljala zemljom u razdoblju gospodarskog rasta i dobrog punjenja proračuna, kad se između dva dobra rješenja bira ono bolje. Nevolja će biti ako i kada se bude moralo između dva zla birati manje! Zdravko Marić ostaje najradišniji Plenkovićev ministar koji je pokrenuo nekoliko krugova poreznog rasterećenja, smanjio PDV na hranu, struju, smanjio porezni pritisak na plaće, no sve to nije dovoljno da bi se Plenkovićeva vlada smatrala reformatorskom. Ostali resori stajali su po strani i nisu iskoristili povoljan vjetar koji im je puhao u leđa.