ZDS je stari hrvatski pozdrav baš kao što je i Kolinda lijepo staro hrvatsko žensko ime
Zašto mislim na predsjednicu dok čitam “Udbaše” Borisa Marune?
Unakladi Umjetničke organizacije Knjigohvat iz Varaždina prije dva mjeseca objavljena je knjiga Nikice Mihaljevića “Emigrantska pisma Borisa Marune”. Imao sam tu knjigu u rukama i dok sam prošlog tjedna pisao kolumnu posvećenu preminulom Jakši Kušanu koji je desetljećima u Londonu uređivao i izdavao hrvatski emigrantski časopis “Nova Hrvatska”. Tamo je Maruna objavljivao svoje članke i pjesme i bio Kušanu dragocjen suradnik i prijatelj. O tome svjedoče i pisma koja prvi put u obliku knjige donosi novinar, publicist, književnik i marljivi proučavatelj hrvatske emigracije Nikica Mihaljević. Većina Maruninih pisama u toj knjizi upućena je upravo Kušanu. Pisma su mjestimice toliko osobna da čitatelju bude neugodno što ih čita, ali Mihaljević je ispravno procijenio njihovu važnost za proučavanje, upoznavanje i shvaćanje čitavog tog emigrantskog svijeta i sklopa kao dijela novije hrvatske povijesti.
Na mene je, međutim, osobito snažan dojam ostavio Marunin članak “Lažni i pravi anđeli” napisan 1963. u Argentini i objavljen 1967. u Novoj Hrvatskoj. Mihaljević taj članak donosi u jednom od svojih uvodnih eseja kao “programski tekst novih emigranata liberalno-demokratske orijentacije”.
U kontekstu intervjua koji je Kolinda Grabar-Kitarović dala Hrvatskom tjedniku, intervjua jednako skandaloznog i sramotnog i izborom glasila i sadržajem, izvadit ću najprije iz Maruninog članka rečenice koje su bolno aktualne i koje savršenom jasnoćom opisuju i onu koja je intervjuirana i onog koji ju je intervjuirao: “Oni su iskićeni grbovima i trikolorom, u koji daleko manje vjeruju, nego što ga ističu... Oni imaju svoje urlatorske novine i svoje organizacije, i oni nadasve samodopadno i uporno galame i zavijaju, bombardirajući naše uši.”
Naposljetku, tu je i ova rečenica, natopljena ironijom i podrugljivošću koje su svojstvene Maruni”: “...njihova misao (kad misle i ako se to može tako zvati) još uvijek pluta po alkemijskim laboratorijima, tražeći kamen smutnje i spoticanja (za sve)...”.
Kako je samo genijalno pjesnik Maruna definirao alkemiju hrvatskih političara kao traženje kamena sumnje i spoticanja – za sve. Srednjovjekovni su alkemičari, kako znamo, tražili kamen mudrosti, tvar magičnih svojstava koja bi onom tko je pronađe jamčila vječno zdravlje, mladost i bogatstvo, pretvarajući svaki bezvrijedan metal u zlato i liječeći sve moguće bolesti. Za hrvatske političare nove Hrvatske, u kojoj su Kušan i Maruna mogli samo nemoćno promatrati kako vene, kopni i nestaje njihova “Nova Hrvatska”, taj kamen smutnje i spoticanja istodobno je i kamen mudraca. Upravo neprestano unošenje smutnje te spoticanje pameti i logike, što je još jednom majstorski demonstrirala Grabar Kitarović u vulgarno huškačkom Hrvatskom tjedniku, način je na koji hrvatski političari, a u prvom redu oni iz HDZ-a, neprestano obnavljaju svoju važnost i vlast, nedodirljivi i imuni na stid i bilo kakvu javnu osudu.
Izvrstan pjesnik, Maruna je bio, na žalost našu i njegovu, loš prorok, kao i većina idealista. Njegove prethodno izvučene rečenice sada vratimo u kontekst u kojem i o kojem je pisao u Argentini 1963. godine: “Mi dolazimo: nas ima sve više... a oni nam se smiješe... Dugo su čekali na naš dolazak i sad nam nježno poklanjaju svoju sjajnu prošlost. U zamjenu za naše hrvatstvo, u kojem su nas odgajale naše majke, oni nam nude svoj mrak i svoje savršeno glupe alternative. Ali mi smo ovdje zbog svjetla. Oni su bijedni nemoćnici i ne mogu nam pomoći, jer njihova prošlost (...) u kojoj se perverzno i blasfemično iživljavaju, nije naša budućnost, niti onih koje smo ostavili... Oni sanjaju o bučnom povratku, uz uvjet da vladaju... Svi oni su ludo i, dakako, beznadno zaljubljeni u Hrvatsku. Ali u Hrvatskoj oni vole prošlog, imaginarnog, slatkog, tupog – SEBE... Oni nam ustvari nude, da se utopimo u njihovu zapanjujuće prostranom plićaku...”
Nikica Mihaljević u svom komentaru zaključuje: “Nakon ovoga teksta i sličnih stavova koje se nije libio iznositi i kasnije, Maruna je, sve je jasnije, morao napustiti Argentinu”. Maruna je, naime, pisao u primitivno-ustaškom emigrantskom okruženju u kojem se našao u Argentini iz koje je doista nekoliko godina kasnije i drugi put emigrirao tražeći više slobode, pameti i prostora za djelovanje u SAD-u, Kanadi i Europi.
Zašto kažem da je bio loš prorok? Zbog sljedećeg, po njega i po sve nas koji smo iza njega ostali tako kobno pogrešnog zaključka: “Međutim, mi se ne moramo zabrinjavati zbog njih, niti nešto očekivati; njihov je slučaj sasvim jasan: ne će ništa učiniti, štoviše ne će ni pokušati”. Jer, oni su se vratili i oni vladaju. Jedno od važnijih otkrića koje Mihaljević donosi u svojoj knjizi izvorni je oblik Marunine antologijske pjesme “Udbaši”, pronađen u jednom od njegovih pisama Kušanu. U toj pjesmi Maruna ne govori (samo) o pripadnicima jedne obavještajne službe, nego, kao što piše Mihaljević, “prokazuje jedan mentalitet, jednu vrstu ljudi, kojih i nije tako mali broj, u ondašnjoj Hrvatskoj, ali i u hrvatskoj prošlosti i, sluti, čak i u hrvatskoj budućnosti”.
Ako je loše prorokovao, Maruna je dobro slutio pišući o udbašima kojima je u našoj zemlji uvijek bilo dobro, koji su uvijek znali što rade, uvijek s vedrim pogledom u budućnost...
“Kad razmišljam o njima, meni je jasno da su u našoj zemlji / Jedino udbaši uvijek nastupali s ponosom, vedra čela: / Širokom kretnjom / Samopouzdanih ljudi oni su rješavali probleme / Koji su nas mučili do krvi / Oni su nekako znali da su u pravu / I ne možeš im ništa”.
Osim jednog. Uputiti im psovku kakvom Maruna završava ovu prvu verziju svoje pjesme: “Jebo im cucak mater udbašku.” To je daleko ljekovitije i korisnije nego se dati uplesti u novu rundu rasprave o pokliču “za dom spremni”, što je stari hrvatski pozdrav baš kao što je i Kolinda staro narodno hrvatsko žensko ime, osobito njegovano u obiteljima koje u onom strašnom prošlom vremenu nisu mislile ni o čemu
hrvatstvu.• drugom nego o svom