IRANCI SU JAKO LJUBAZNI, DOBRONAMJERNI I UVIJEK SPREMNI POMOĆI
Korištenje Facebooka ili Twittera službeno je zabranjeno, ali cijela država bez ikakve tajnosti koristi se američkim društvenim mrežama
Aerodrom “Imam Homeini”, pet sati ujutro. Promjena eura u riale i ulazak u taksi. Gas-pedala diže kazaljku na 150, a ostali automobili postaju samo prepreke na cesti. Iznad Teherana razlijeva se crvena boja jutra. Iran se budi.
Stalni medijski napisi o ratu između Irana i Sjedinjenih Država nisu me mogli spriječiti u nakani da istražim tu poprilično zagonetnu zemlju Bliskog istoka i otkrijem što krije jedna od najstarijih civilizacija svijeta. Zemlju s gotovo 84 milijuna stanovnika, vrlo heterogenu, međunarodna je zajednica 1935. godine u službenoj korespondenciji počela nazivati Iranom, a ne Perzijom kao dotad, kako se od davnina govorilo za područje između Kaspijskog jezera i Perzijskog zaljeva. Područje veliko kao tri Španjolske nastanjuju različiti narodi: Perzijanci, Azeri, Lori, Beludži, Kurdi, Arapi samo su neki od njih. Svima njima zajednički je perzijski jezik, odnosno farsi i za razliku od svojih sjeverozapadnih susjeda, Iranci ne pripadaju arapskom svijetu čime se itekako ponose. Kršćani (većinom kroz povijest nastanjeni Armenci), židovi i zoroastristi priznate su vjerske zajednice i mogu slobodno prakticirati svoju vjeru. Osnivanjem Safavidskog Carstva na početku 16. stoljeća kao glavno vjerovanje prihvaćen je šijitski islam. U toj domovini mnogih naroda, za razliku od velikog dijela svijeta, mržnja nije pronašla utočište. U toj zemlji nema jakog separatističkog pokreta, osim pokojeg nacionalistički orijentiranog Kurda, kojeg često utišaju oni koji se osjećaju kao Iranci. Sve različite etničke skupine u toj zemlji spaja jedno – ljubav prema strancu.
– To je naša dužnost – odgovara Ali nakon što me je vikom i popratnom gestikulacijom pozvao da se pridružim njegovoj obitelji na doručku u parku. Dok sam kušao kruh, kuhana jaja, svježi sir, orahe i pekmez, znatiželjni pogledi izmjenjivali su se s osmijesima. Ljudska toplina koju sam primao od tih ljudi pojačavala se sa svakim gutljajem čaja od šafrana.
Tradicija i kultura
No, odakle ta ljubav prema strancima? Kao prvo, Iran nije otvorena zemlja zapadnog tipa. Masovni turizam u toj zemlji nije našao sigurnu luku pa onaj tko u nju uđe bude dočekan kao šah ili, politički korektnije, kao – ajatolah. Drugo, kultura koja se u toj zemlji njeguje stoljećima, u zapadnom svijetu je zbog političkih okolnosti još od revodu, lucije 1979. prikazana, usudio bih se reći, poprilično površno. Uvelike je prožeta predajom i načelom koje se prenosi s koljena na koljeno i po kojem se djecu od najranijih dana uči da se prema onome tko dolazi iz daleka treba iskazati najveće moguće poštovanje.
Iranska obitelj koja živi u SAD-u i koju sam sreo u jednoj džamiji samo mi je dodatno potvrdila tu postavku.
– Moja majka učila me iskazati ljubav prema strancima, a tako sam ja učila i svoje kćeri.
Tradicija i kultura potpuno su drukčije od naše. Zasićeni turizmom, naši ljudi osim što u strancu vide potencijalnu zarane pokazuju toliko poštovanje i kurtoaznost prema nekome tko je došao vidjeti ljepote naše zemlje.
Pod sankcijama
Zemlja toplih ljudi i velikih potencijala trenutačno je na klimavim nogama. Sankcije koje je uveo američki predsjednik Donald Trump zadale su novi udarac ekonomiji koja se godinama temelji na eksploataciji i izvozu nafte. Ljudi s kojima sam razgovarao potvrdili su da su od prošle godine, kada je Trump unilateralnom odlukom odbacio sporazum s Iranom potpisan 2015., neke osnovne stvari poskupjele najmanje dva puta. Tražeći stan u gradu, Teheranka Samira morala je obustaviti potragu zbog abnormalno visokih cijena. Programerka će tako sreću potražiti u Njemačkoj gdje je već čeka dogovoreni posao na kojem neće morati koristiti VPN (virtual private network) da bi obavljala svoj posao.
Internet, koji sam imao preko mobilnih podataka, nije na razini onog u Hrvatskoj. Wi-Fi-ja nema ni u barovima ni u restoranima, a neke priče sugeriraju da za lošu konekciju odgovornost snose i vladajuće strukture. Kada i uspostavite internetsku vezu, morate znati da preko Googlea nećete moći samo tako ući na društvene mreže Facebook ili Twitter jer je njihovo korištenje zabranjeno. Ipak, da biste pristupili tim internetskim servisima dovoljno je iz mobilne trgovine skinuti jednu od VPN aplikacija koja će vam omogućiti neometano korištenje tih „opasnih“stvari. Sve to Irance nije spriječilo da se koriste društvenim mrežama. Instagram, WhatsApp i Telegram aplikacije su koje u Iranu koristi gotovo svatko. Fenomen koji me začudio tijekom putovanja je to da nema čovjeka koji pri fotografiranju, a koje je vrlo često na ulicama, ne zna zauzeti položaj. Petogodišnje dijete ili 65-godišnji umirovljenik, svaki od njih ima pozu za koju zna da mu pristaje. Nerijetko će vas kao stranca i zamoliti za zajedničku fotografiju. A odbiti takvu molbu je nepristojno.
Zemlja mladih
Poznata rečenica francuskog filozofa Voltairea da svatko treba obrađivati svoj vrt dobila je u Iranu posebnu dimenziju. Snažna povezanost članova obitelji, koja se ponekad može shvatiti i kao pretjerano upletanje u nečiji život, pokušava se ojačati i čestim provođenjem zajedničkog vremena u parkovima. Arheolog koji se prije stotinjak godina bavio Iranom zapisao je da ljudi u toj zemlji prvo podignu vrt pa tek onda razmišljaju o kući. Zaista, njihovi vrtovi i parkovi potpuno su drukčiji od europskih. Voda i obilje zelenila često su uklopljeni u savršenu simetriju koja je bogomdana za ljetnih vrućina te većinom pustinjske zemlje. Posjetite li u bilo koje doba dana javni park ili uređeni vrt za koji je potrebno platiti otprilike dva eura, nemojte se iznenaditi mnoštvom ljudi koji na perzijskim tepisima uživaju u pikniku. Njihov je običaj u rano jutro otići u park radi doručka ili sportske aktivnosti, a nakon što zađe sunce radi opuštanja od vrućeg i napornog dana na izmaku. I mladi i stari – svi su tu.
Osim što naizgled djeluje kao da ti ljudi ništa ne rade osim što se izležavaju u parkovima, mladi ljudi koje sam upoznao bave se zapravo vrlo perspektivnim poslovima. IT industrija, biotehnologija, arhitektura i studiranje ne baš laganih fakulteta govori da mladi vole ulagati u svoje znanje. Ambiciozan i prema statistikama nemali broj pripadnika te društvene skupine najveća je snaga te bliskoistočne zemlje čiji prirodni priraštaj, za razliku od većine europskih zemalja, ima pozitivan predznak. No, zadnjih godina ipak je došlo do smanjenja tog rasta. Razgovarajući s mlađom populacijom, dojma sam da je biti lijen u toj državi dopušteno jedino ljudima iz Shiraza, grada udaljenog otprilike 900 kilometara autocestom od Teherana. Njegove stanovnike svi drugi Iranci opisuju kao indolentne. Na malenom uzorku mogao sam naslutiti te glasine.
U avanturi koja je trajala dva tjedna nevjerojatno jeftinim VIP autobusima prešao sam 2000 kilometara i dvadesetak kilometara pješice. U glavnom gradu Teheranu proveo sam ukupno četiri dana, i preporuka svima je da se u tom ogromnom i pretrpanom velegradu zadrže što kraće. Put sam nastavio do nekadašnje povijesne prijestolnice Esfahana
(Isfahana), a na tom putu zastao sam na nekoliko sati u Kashanu. Gradić prostranih ulica, skrivenih kuća nekadašnjih bogataša i s predivnim vrtom Fin preporuka je za bijeg iz velikih i zagušljivih gradskih središta. Popodnevna nirvana prekinuta je dolaskom u prometni kaos drugog po veličini grada u Iranu. Suptilan šarm kojim Esfahan odiše ispod te kaotičnosti uvelike me podsjetio na europske gradove. Dom jednog od najvećih trgova na svijetu otkrit će vam ljepote Irana u malom dok će vam rijeka Zajanderud s mostovima sagrađenim prije nekoliko stotina godina na trenutke sličiti na Firencu. Na jednom od njih možete predahnuti od gradske vreve uz gutljaj čaja, omiljenog napitka ovdašnjih ljudi. Određena ekološka osviještenost vidi se i u prenamjeni gradskog prostora ekskluzivno za pješake i bicikliste. Europa usred Azije. Koliko to može biti.
Put me dalje odveo u grad koji se smatra kulturnom i umjetničkom prijestolnicom. Shiraz, 600 kilometara južnije zračnom linijom od Teherana, čuvar je grobnica dvaju velikih perzijskih pjesnika, Hafiza i Sadija. Čitanje prvog dolazi uz uputu obvezne relaksacije. Nakon što je ostvarite, prsti vam moraju igrom slučaja otvoriti neku od stranica Hafizove knjige pjesama. Otvorena stranica i pjesma na njoj odgovorit će na sumnje koje su vas mučile. Ako ste više ljubitelj opipljive povijesti, u blizini ovoga grada nalaze se i najbolje očuvani ostaci Staroga svijeta.
– Bio je to dobar kralj, pravedan – priča mi vozač o Kiru Velikom dok me vozi do Persepolisa, povijesne prijestolnice Perzije koju je sagradio Darije Veliki, a kojeg je nakon podvrgavanja Perzije spalio Aleksandar Veliki. Vozačev govor o čovjeku koji je živio prije nekoliko tisuća godina samo dočarava razinu kulture koju ta zemlja njeguje. Pripadnik naroda Lora ponosi se svojim porijeklom, ali se potpuno smatra Irancem. Ako se nađete u Shirazu svakako se preporučuje posjet spomenutom Persepolisu i jezeru Maharloo koje zbog određenog tipa algi nerijetko dobiva ružičastu nijansu.
Iznenađujući Yazd
Zadnje dane proveo sam u istočnom dijelu Islamske Republike, u gradovima Kermanu i Bamu te Yazdu. Ti manji gradovi kriju puno više nego što se na prvu može činiti. Ceste, koje su sasvim solidne, odlična su podloga za spektakularne poglede na planinske lance. Jedna od njih vodila nas je i do pustinje u kojoj sam pod zvjezdanim nebom probdio noć. Na povratku prema Teheranu, proveo sam nekoliko sati u Yazdu i neplanirano se zaljubio u mjesto koje je na vrhu svih preporuka pri posjetu Iranu. Ne ponovite moju pogrešku i poklonite Yazdu više vremena.
Zbog sankcija kojima je zemlja izložena prosječan Iranac često mora raditi i dva posla da bi preživio. Njihov dan nije ništa spektakularno drukčiji od hrvatskog. Hranu u vlastitome domu jedu na podu, obilna je i za hrvatskog turista relativno pristupačna. No ako niste ljubitelj riže nije naodmet znati da je ona u Iranu sastavni dio gotovo svakog tradicionalnog jela. Iranci smatraju da je njihova riža puno kvalitetnija od kineske.
Čaša vode nakon objeda uobičajena je jer je sustav vodoopskrbe zadovoljavajući, no preko ljeta morat ćete se okrijepiti toplom vodom iz slavine. Na ulici također nema problema s vodom jer ćete na gotovo svakom koraku naići na točionike s relativno hladnom vodom. Kada nisu na poslu ili kada ne jedu i ne piju na podu vlastita doma, Iranci vrijeme vole kratiti sportom, a kao i kod nas najpopularniji je nogomet. Dovoljno je spomenuti nogometnog trenera Branka Ivankovića ili možda predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i svi oni znat će odakle ste.
Surfajući internetom i istražujući priče o ljudima nailazio sam na savjete da ne pokušavate započeti političke teme. No kako me taj dio svijeta iznimno zanima i u političkom smislu, jednostavno nisam mogao ne priupitati ljude za mišljenje. Odgovori koje sam htio dobiti nisu me zadovoljili. Pričajući s ljudima većinom liberalnijih stavova jer su uglavnom potkovaniji znanjem engleskog jezika naslućuje se da mnogi ljudi nisu zadovoljni političkim vodstvom u zemlji. Upozoravam, to je dojam koji sam stekao od ljudi otvorenijeg svjetonazora. Islamski zakon koji propagira vlast na čelu s vjerskim vođom Alijem Hameneijem i predsjednikom Hasanom Rohanijem kao da ponekad odudara od onoga što je zapisano u svetim knjigama. Pojedinci ne žele slušati ni mujezina jer znaju da ga vladajući plaćaju za pozivanje ljudi na molitvu. Velikih prosvjeda nema, a određen broj žena tiho prosvjeduje protiv obveznog nošenja hidžaba objavljujući fotografije na društvenim mrežama uz obvezan hashtag White Wednesday.
Čitate li medijske napise vanjskopolitičke tematike možete dobiti dojam da je Iran u stanju pripravnosti zbog rata kojim mu prijeti Trump, no to je daleko od istine. Zveckanje oružjem i snažne poruke karakteristike su svakog vođe čija se država voli smatrati silom. Ono čemu sam svakodnevno svjedočio na ulici i među običnim ljudima potpuno je suprotno od onoga u medijskom prostoru. U toj prekrasnoj zemlji jedino što je u stalnoj pripravnosti je veliko srce domaćina prema strancu. S obzirom na sve što sam vidio i doživio, čitatelje ovih redaka pozivam da ne stvaraju sliku o svijetu na temelju rekla-kazala, već da se vode onim što je pjesnik Enes Kišević zapisao u jednoj od svojih pjesama: “Ne govori nikad o onom što oči tvoje ne vide. Nemoj da tvoje se oči rođenih usta stide”.