Nakon srpskih mučitelja i ubojica, Šreteru su pijetet oduzeli i naši političari, prije svega HDZ
Ovih se dana navršila i obljetnica skupno najvećeg izlaska iz koncentracijskih logora u Srbiji 714 zatočenih hrvatskih branitelja, civila, žena i djece. Obljetnica je prošla bez ikakvih posebnih događanja, izjava, apela… Zašto se država, politika, tako maćehinski odnosi prema članovima vlastitog naroda? Zar su oni krivi što su bili zarobljeni i odvedeni u logore? Dr. Ivan Šreter najviši je rangirani hrvatski dužnosnik koji je izgubio život u Domovinskom ratu. Šreter je u to vrijeme bio predsjednik Kriznog štaba za zapadnu Slavoniju, bio je mirotvorac, sjajan čovjek, liječnik
Prošla je još jedna žalosna obljetnica koju je rijetko tko obilježio i zapazio. Jer se jučer navršila još jedna godišnjica mučke otmice pakračkog liječnika dr. Ivana Šretera, kojeg su 18. kolovoza 1991. oteli srpski teroristi, a poslije ga zvjerski mučili i mučki ubili te mu zatrli posmrtne ostatke, budući da do danas nisu pronađeni. Žalosna je obljetnica ponajprije zato što se ne zna mjesto njegove smrti, nema grob, nema oznaku, ono najosnovnije što svaki čovjek u smrti zaslužuje. Pijetet! Šreter, međutim, nema samo pijetet u tom smislu. Njemu su pijetet oduzeli i političari, prije svega njegova stranka – HDZ. Kad ste čuli i vidjeli da se HDZ sjetio svog bivšeg člana? Da je organizirao komemoraciju? Da je zatražio rješavanje njegova slučaja? Nikad, barem ne javno! Možda se hadezeovci na njegov spomen okupljaju u stranačkim katakombama! Sramotno!
Zašto sramotno? Jer je Šreter najviši rangirani hrvatski dužnosnik koji je izgubio život u Domovinskom ratu. Šreter je u to vrijeme bio predsjednik Kriznog štaba za zapadnu Slavoniju, a ne treba spominjati već poznate činjenice kako je bio mirotvorac,
sjajan čovjek, liječnik, koji je bio zatvaran i za vrijeme Jugoslavije. U to je vrijeme govorio o „braći Srbima“, pozivao na mir, a zauzvrat je dobio zvjersko mučenje i zvjersku smrt. Zato bi vodstvu HDZ-a trebalo biti jako, jako neugodno, trebali bi se sramiti što su već godinama zaboravili na Šretera, prešutjeli ga, kao da nije bio njihov, kao da uopće nije postojao. Samo vjerodostojno!
Ali zna se i zašto je tako, između ostaloga! Dugogodišnji politički partner HDZ-a Milorad Pupovac ima saznanja o Šreterovoj sudbini. O tome je prije više godina posvjedočio Slavko Degoricija u svojim memoarima, u to vrijeme pomoćnik ministra unutarnjih poslova. Pupovac o svemu tome šuti svih ovih godina. Prošle je godine bio prozvan u Saboru zbog Šretera, pa se bahato, bezobrazno i podlo obrušio na prozivke, rekavši da će on odlučiti kad će što imati reći o Šreteru. Nema tu pijeteta, nema dostojanstva, samo teško licemjerje i pokvarenost! No lako za Pupovca. Nego, je li se ikad DORH pozabavio Pupovcem nakon objave Degoricijinih saznanja? Nikad, barem ne znamo javno, osim ako i DORH u nekim slučajevima ne djeluje isključivo u katakombama. Je li HDZ ikad tražio procesuiranje zločina nad Šreterom? Nikad.
Nije Šreter, međutim, usamljeni slučaj domaće licemjerne i neučinkovite politike. Ovih se dana navršila i obljetnica skupno najvećeg izlaska iz koncentracijskih logora u Srbiji 714 zatočenih hrvatskih branitelja, civila, žena i djece. Obljetnica je prošla bez ikakvih posebnih događanja, izjava, apela… Kao da su logoraši nužno zlo, to što uopće postaju, samo neka smetnja nekome jer upozoravaju na svoje traume, prošlost, na postojanje logora, na mrtve u njima… Kako se za tu obljetnicu nije oglasio državni vrh? Zašto predsjednica nije javno opalila pljusku Srbiji koja i dalje ne priznaje postojanje logora na svojem tlu, unatoč nepobitnim dokazima i svjedocima? Zašto se o tome nisu oglasili Jandroković i Plenković? Oglašavaju se za puno manje bitne stvari, a ovo jednostavno preskoče.
Zašto se država, politika, tako maćehinski odnosi prema članovima vlastitog naroda? Zar su oni krivi što su bili zarobljeni i odvedeni u logore, ondje mučeni, izgladnjivani, mnogi umrli, ubijeni? Na kraju, po čemu se srpski koncentracijski logori razlikuju od ustaških logora, recimo od Jasenovca? Jasenovac dakako treba komemorirati, držati u sjećanju kao opomenu da se tako nešto više nikad ne dogodi, kao i za sve takve slučajeve u povijesti. No zašto takav odnos naša država i politika nema i prema srpskim logorima? Miloševićev je režim bio fašistički, a dio tog fašističkog sustava bili su upravo logori kojih je bilo i u Srbiji i u BiH i u Crnoj Gori. Kako nas to Vučić i ekipa mogu stalno šamarati, a naši se ponašaju kao domobrančeki? Za koga, za koju cijenu? Nama i dalje podmeću oko Jasenovca ono i što ne stoji, posebice kad je riječ o broju žrtava, a naši se nedovoljno bore i zalažu za vlastite građane koji su bili žrtve srpskih logora i te fašističke politike. To je licemjerno i nevjerodostojno! Isto kao što je licemjerno od Pupovca da i u ovom slučaju šuti, zna se i zašto.
I opet, lako za Pupovca, Vučića, Beograd… Što je s našima? Dokad će se ponašati njonjkasto, domobranski, anemično, s glavom u pijesku? Prvi sam za to da se treba okrenuti budućnosti, gledati gdje se može surađivati, ali nema zdrave budućnosti bez raščišćene prošlosti. Njemačka i Francuska najbolji su primjer.