Sinkovići na adrenalinu
Ovdje su uvjeti najbolji, ali da bismo došli do čamca, tučemo se sa zmijama i gledamo gdje ćemo slomiti nogu
vih treninga do olimpijskog zlata, a i puno toga mora se poklopiti. Trener Bralić ima svoje viđenje... – Puno mladih, potentnih i jakih lavova nasrće na nas, čak i tehnički dobrih. No, nećemo se dati. Mi nismo babe koje plaču. Imamo prednost koju nastojimo očuvati i još se odmaknuti. To je cilj, ako nas zdravlje posluži. Sinkovići su na Perućkom jezeru petnaest godina, a njihov zlatni trener - dvadeset.
– Takve uvjete teško je naći bilo gdje na svijetu. Jezero je mirno, ljeti tu rijetko puše, posebice ujutro kada imamo važnije treninge. Tu smo iskovali svoje medalje. Tu trener može pratiti trening gliserom i svaki detalj treninga snimiti i pratiti iz svakog kuta. Na Jarunu nas prati biciklom i snima samo iz jednog kuta. Ovdje je lakše napraviti analizu – ističe Valent. Bralić to opet gleda malo drukčije:
– Što se tiče uvjeta na vodi, sve je na najvišoj razini. Isto kao i dodatni sadržaji, bicikli i teretana... Međutim, što se tiče skladištenja čamca, prilaza vodi i izlaza, mi smo u prapovijesti. Kada idemo na vodu, tučemo se sa zmijama, gledamo gdje ćemo slomiti nogu ili probiti čamac. Ovih dana ćemo taj problem probati riješiti uz pomoć ljudi iz Hrvaca. Pokušat ćemo dogovoriti da nam dovezu nekoliko kamiona šljunka, da nam naprave prilaznu kamenitu cestu do pontona. Međutim, dobro bi bilo da češće možemo doći, da imamo skladišni prostor za čamce. Ako imaš ponton, prilaznu cestu, skladište, teretanu... Onda možeš raditi. Savez bi se trebao trgnuti i dogovoriti s lokalnom upravom. Ova lokalna uprava ima želju i interes pomoći nam. Trener je zahtjevan, šalimo se s Martinom koji mu je samo nekoliko trenutaka ranije “zaprijetio puškom” ako sljedeći trening bude prezahtjevan. A Bralić je pojasnio zašto su Sinkovići odabrani za velike rezultate:
– Treba “peglati” iz dana u dan isto. Kad ja zinem, oni već znaju što ću kazati. Postaneš im i dosadan. Ali, ponavljanje, ponavljanje i ponavljanje. Nema drugog puta.
Tako se, dakle, kuju olimpijska odličja.
Posjet mladog veslača iz Njemačke
No, nisu dovoljni samo rezultati. Priča i o tome kako je priča oko Sinkovića rasla zadnjih desetak godina:
– Oni su mene pripremali na pozornost medija. Budući da smo bili “lijevi” sport, nisam se ni trudio. Moj zadatak bio je stvoriti rezultat. Oni su to na simpatičan način iskomunicirali s medijima. Nabavili su onu, kako se zove... – PR agenciju – uskočili su dečki smješkajući se.
– E, to – nastavio je Bralić.
– Ona je to digla do neba. Ja to ne slijedim. Sada ih se u medijskom smislu možda i previše tretira. Prije smo molili na koljenima da se nešto napiše. Sada je to realno, pošteno... Možda im treba prostora za odmor. No, to bitno ne utječe na rezultat. Jasno mi je zašto su dečki zanimljivi medijima. Oni su obični ljudi, nisu zvijezde ni nekakvi bahati tipovi. Već najnormalniji veslači koji su k tome uspješni. S tim se nose sasvim prirodno i normalno. Zadovoljan sam ovime što sam napravio. Da mi je netko pola od ovoga nudio na početku karijere, pristao bih. Ili i na manje – kaže Bralić. Valent objašnjava zašto se normalno nose s medijskom pozornošću:
– Nismo imali loša iskustva. Uvijek pričamo normalno i prijateljski. Danas realno više nisu dovoljni samo rezultati. Trebaš nešto ponuditi medijima i sponzorima. Dečki se, uz to , i sjajno zabavljaju, pa je i to kotačić u mehanizmu. Tako se rješavaju i stresa uoči velikih utrka. Martin ističe:
– Naučili smo se nositi sa stresom. U zadnje vrijeme, puno smo manje opterećeni. Stres bi nam bio mjesec dana prije natjecanja. Sada smo samo koncentrirani na izvedbu. Postoji li poseban ritual pripreme?
– Nismo posebno praznovjerni, imamo rutinu kada dolazimo na stazu, kako se zagrijavamo. Ne mijenjamo rutinu. Dok god nosi rezultate, nećemo mijenjati – kaže Valent.
Njihov svijet je potpuno jednostavan. Primjer je to koji bi trebali slijediti generacije koje dolaze. Jasno je stoga zašto je nedavno klinac, mladi veslač, potegnuo iz Njemačke kako bi u Sinju upoznao svoje idole. Dakle, uzore pronaći u trudu i odricanju braće Sinković, a ne u pojednostavljenim i površnim konceptima. Bralić pojašnjava:
– Mi surađujemo sa mnogima, ekipama i trenerima, onim manje uspješnima. Tu dolaze Česi, Mađari, Slovenci, svi rado s nama rade zato što ih uvažavamo. Nećemo mi ništa izgubiti ako njima pomognemo. Mi jedini nikada ne skrivamo ni testove, ni rezultate, ni metode treninga... Pitamo dečke što im je posebna fora u Sinju?
– Janjetina – odgovaraju u jedan glas.
– Jede se zdravo i dobro. Sve smo probali. Dalmatinska kuhinja, pojačana primorskom. Dolazim tu dvadeset godina, nikada nismo imali problema. Na drugim mjestima sam imao problema. Sjećam se kada su mi u Šibeniku veslači “čučali” na svim bovama jer su imali želučanih problema. U Cetinskoj krajini znaju kako tretirati vrhunske sportaše, kaže Bralić.
Valent je u najranijem djetinjstvu mislio da će nekim drugim sportskim putem.
– Kao klinac sam igrao nogomet u Lokomotivi. Lijevog beka od sedme do 12. godine, a onda sam krenuo u veslanje. Volim pogledati nogomet, tenis, stolni tenis... Volim momčadske sportove. U tenisu sam dobar, za nekog tko ne igra puno. Žao mi je što ne mogu češće igrati. Zabavan je i psihološki zahtjevan sport.
Martin ima drukčije afinitete: – Ja obožavam američki nogomet, biciklizam, trčimo dosta... Izbjegavam druge sportove. Neću igrati ako ne uživam.
A kakva je budućnost veslanja nakon Sinkovića?
– Mladih imamo, ali ne radimo s njima na pravi način. Gura ih se u prosjek, ali ja bih najtalentiranije odvajao i gurao. Imamo pravih veslača i veslačica, ali treba odvojiti jabuke od krušaka. Ako ih ne naučiš veslati, ne razjačaš ih i popraviš im izdržljivost, nećeš ništa napraviti. Treba napraviti temeljni posao, a onda kada dođeš do seniorske razine, ništa te neće zaustaviti – naglašava Bralić. Martin će za kraj na ovu temu dodati:
– Po nekim stranim reprezentacijama možete vidjeti da se previše stavlja naglasak na juniore da budu najbolji. Onda ljudi izgube volju i jednostavno “pregore”. Na juniorskim i svjetskim prvenstvima dominantni su Rumunji i Nijemci, dok su Australci, Novozelanđani i Englezi, najjače nacije u seniorima, u juniorima ih nema nigdje. Mi smo imali sreću jer smo sve izdržali. Mi smo izolirani slučaj, priču treba razvijati postupno i ne treba plakati ako je netko šesti u juniorima ili B seniorima. Ako je netko talentiran, može se razvijati...
‘Janjetina je ovdje najbolja”, govore dečki uglas, a njihov trener objašnjava da se u Sinju jede zdravo i dobro, te zaključuje da u cetinskom kraju znaju kako tretirati vrhunske sportaše
“Prije smo molili na koljenima da se napiše nešto o njima, a sada je pristup medija realan. Jasno je zašto su im dečki zanimljivi. Oni su obični ljudi, nisu ni zvijezde ni bahati tipovi”, govori trener Nikola Bralić