Ilija Čvorović riješio se tereta Golog otoka
i samostalni u donošenju glumačkih izbora odnosno kako bi neki kolege redatelji rekli – da svoj kod kreacije prevedu iz izvedbenog u istraživački.
Jeste li katkad i sami poželjeli glumiti?
Kao vrlo mlad želio sam glumiti jer su mi govorili da je režiju gotovo nemoguće upisati. Poznavajući sebe, mislim da bih, da sam postao glumac, bio jedan od onih nezadovoljnih koji noći provode za šankom. Ruku na srce, u ovom poslu svi smo nerealizirani glumci.
Sa svojom ekipom pripremili ste ovogodišnje Splitsko ljeto. Festivalska je zastava spuštena, jeste li zadovoljni učinjenim i viđenim?
Jesam. Smatram čak dobrim što je novi intendant Srećko Šestan stupio 1. srpnja i preuzeo operativni dio posla, koji nije nimalo jednostavan. Mislim da ga je obavio jako dobro. Odlučili smo se na samo jednu dramsku premijeru zato što smo htjeli obnoviti “Orestiju” čije je ponovno prikazivanje iziskivalo velike troškove. Kako je lani dobila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu, smatrali smo štetom ne prikazati je.
Dužnost intendanta obnašali ste gotovo pet godina. Suočavali ste se svakodnevno s nizom problema, što vam je bilo najteže?
Bilo je to veliko profesionalno i životno iskustvo, a mislim da je u kazalištu vladalo puno kazališno ozračje i da, uza sve uzlete i padove, mogu reći da je bilo i velikih umjetničkih proplamsaja te da će se razdoblje u kojem sam bio intendant pamtiti. Za moga mandata povećan je broj gledatelja, godišnje oko 25 tisuća više. Kad sam došao, u studenome 2014. dočekalo me oko 2,6 milijuna kuna minusa. Dugo je trebalo da detektiram kako se stvaraju, jer unatoč svim nastojanjima štednje u svim segmentima poslovanja, ta se količina novca nije dala uštedjeti. Kazalište iz svojih programskih sredstava godišnje plaća oko četiri milijuna kuna vanjske članove u Orkestru, Zboru i Baletu. Osijek, Rijeka i Zagreb imaju sto posto popunjene ansamble, jedino Split nema. Na taj problem ukazivali smo od početka, ali se dosad ništa nije dogodilo. Do natječaja na kojem sam izabran za intendanta, programski i financijski okvir za rad HNK koji donosi Gradsko vijeće, sadržavao je odredbu o broju umjetnika potrebnih za realizaciju, a onda je ta odredba solomonski nestala i do danas nije vraćena. Tako da sam jednostavno, priznat ću, upao u trapulu! Nadam se da će Grad novom intendantu pristupiti s više razumijevanja i pomoći u rješavanju problema. Drugo rješenje je da se korjenito promijeni sustav organizacije velikih kazališnih institucija jer je ovakav neodrživ. Opera je skupa igračka! S jedne strane smo privilegirani da kao mali grad njegujemo umjetničke forme kakve imaju velika imperijska središta u svijetu, ali i to treba platiti. Najteže je boriti se protiv vjetrenjača u sustavu koji je trom, birokratiziran i nesklon iskakanju iz okvira koji u mnogočemu podsjećaju na socijalizam.
Kako je biti intendantom u Splitu bez stranačke potpore?
Jako teško.
Kakvi su vam planovi za budućnost?
Prije svega, posvetit ću se pedagoškom radu na Umjetničkoj akademiji. Pokušat ću se do početka akademske godine “resetirati”, srediti dojmove i misli. Nemam konkretne projekte u planu. Želim povremeno ići u kino, družiti se s prijateljima koje sam proteklih pet godina zanemario, pročitati brdo knjiga koje sam slagao. Vjerujem da će kreativni poticaji doći sami od sebe. “Balkanski špijun” Dušana Kovačevića kultni je tekst srpske i jugoslavenske komediografije, pa je u izvedbi beogradskog Narodnog pozorišta koji je pandan Hrvatskom narodnom kazalištu doplovio i do jubilarnih Dubrovačkih ljetnih igara. Za predstavu koju je režirala i bitno aktualizirala Tatjana Mandić Rigonat tražila se karta više, pa je festival morao dodati još jednu izvedbu koja je rasprodana iznimno brzo, te bi publika vjerojatno i treću večer ispunila zgusnuto gledalište od 500 mjesta u parku Gradac. Razlog za nevjerojatnu popularnost “Balkanskog špijuna” svakako je njegova filmska verzija u kojoj je briljirao Danilo Bata Stojković (a važnu ulogu odigrao i Zvonko Lepetić), pa se neke Kovačevićeve replike iz tog filma u Hrvatskoj pamte i do dana današnjeg, baš kao i iz nekih drugih filmova koje je potpisao Kovačevićev scenaristički genij.
Realistično i komorno
Tatjana Mandić Rigonat se u skladu s tekstom odlučila za realističnu i komornu predstavu u kojoj je glavni teret bačen na pleća moćnog glumca Ljubomira Bandovića, ali i predstavu koja je dosta dramatično smještena u današnji kontekst Srbije koja nevoljno čeka na ulazak u Europsku uniju boreći se s vlastitim povijesnim demonima, ali i s krizom identiteta. Krizu identiteta ima i zlosretni Ilija Čvorović koji ovdje nije, kao u originalnoj verziji, čovjek s teretom Golog otoka, nego mali stanovnik Beograda koji je vlastitim rukama, ciglu po ciglu, izgradio kuću u predgrađu, školovao kćer koja ne može naći posao iako je stomatolog, te grca pod teretom kredita i osobne egzistencijalne, ali i svake druge nemoći. Izgubio je Jugoslaviju i to mu je teško palo, ali je zato dobio Srbiju, a Srbija mu je sada jedinica, baš kao kći Sonja (eterična Katarina Marković), jedina ljubav i jedina opsesija, ljubav koju će braniti pod svaku cijenu bez obzira na posljedice. Posljednja točka njegova otpora.
Ilijinu državotvornu paranoju potencira i stalno emitiranje televizijskih vijesti (spikerica i odlična pjevačica je Vanja Milačić) u kojima “veliki vođa” (po rečeničnom sklopu i jeftinoj frazeologiji Ljubomir Bandović je Ilija Čvorović, a suprugu mu igra Nela Mihailović nevjerojatno sličan Aleksandru Vučiću) narodu poručuje da će ekonomsko blagostanje nastupiti tek nakon što se postigne političko jedinstvo protiv kojeg su raznorazne udruge, bjelosvjetski plaćenici i strani sveprisutni špijuni kojih ima i više nego u Titovo doba. Sve sličnosti s Hrvatskom uopće nisu slučajne. Ilijina žena Danica (uvjerljiva Nela Mihailović) na početku muževljevih psihičkih problema još mu i pokušava pružiti otpor, ali kasnije se potpuno prepušta njegovoj verziji stvarnosti jer si ne želi priznati da je život provela s krivim čovjekom pa joj život prolazi u svakodnevnom kukanju zbog skupe uvozne hrane i paničnom mijenjaju stolnjaka na sirotinjskom kuhinjskom stolu. Podstanara koji je samo šibica za razbuktavanje Ilijine urođene paranoje nadmoćno glumi Milutin Milošević, dok sve pohvale zaslužuje odlična Dušanka Stojanović Glid u ulozi zaštitnički raspoložene Ilijine sestre blizanke Đure. Riječ je o komičarki koja je legitimna nasljednica Jelisavete Seke Sablić.
Ne služi samo smijehu
Cijela je ponešto preduga i neujednačena predstava smještena u Čvorovićev stan (scenograf Branko Hojnik), kostimi Ivane Vasić su svakodnevni, a dobar je posao napravila skladateljica Irena Popović Dragović lansirajući u novom ruhu hitove poput pjesme „Devojko mala“koju je skladao rođeni Zagrepčanin Darko Kraljić. Beogradski „Balkanski špijun“predstava je koja, poput drugih Kovačevićevih djela, može nasmijati publiku, ali to joj ni slučajno nije glavni cilj ni smisao postojanja, što može zbuniti, kako publiku tako i izvođače. Kovačević je puno destruktivniji i dublji autor nego što se to čini na prvi pogled, ali tu destruktivnost nemoguće je prenijeti doslovnošću i pojednostavljivanjem.