Tko želi govoriti sve što misli, ne ide u diplomaciju
Kako je jedna osoba s očiglednim sklonostima da bude važnija nego što joj njezin položaj dopušta, mogla dobiti posao na istaknutoj diplomatskoj koti? Bazen je tastov dar unucima
provući Elizabeta Mađarević sve do mjesta u Berlinu iako se prije toga na grubi način obračunavala s vlastima dviju država koje bi, inače, trebala povezivati. Nije diplomacija dječja igra, ona suočava i sukobljava države, da bi mogla biti teatar ekstravagancije. Ako netko ne podnosi Angelu Merkel i Andreja Plenkovića, vrijeđa Sonju, Njonju i Blonju, obračunava se sa strankom na vlasti, svejedno kojom, da „prodaje dušu zemlje“, i ako se to moglo znati običnim uvidom u društvenu komunikaciju, a nije se otkrilo sve dok čir nije puknuo, onda bi u svakoj ozbiljnoj provjeri trebalo razlučiti odgovornost te osobe od odgovornosti sustava. Da je prvi ispad posrijedi, reklo bi se da je „puknula“djelatnica. Ali, kad postoji niz takvih ispada, nije funkcionirao sustav. Političke borbe ne vode se u diplomaciji; tamo vlada princip konsenzusa koji se u ozbiljnim državama ne mijenja sa svakim izborima. Diplomacija nije politika, još manje ideologija, koja bi se dijelila na ljevicu i desnicu. Dok su na položaju, oni su diplomati koji provode državnu politiku, a ne političari koji se tuku za vlast. Bilo je i u velikim diplomacijama različitih iskakanja i na mnogo istaknutijim položajima; nisu se rješavali prijekim sudom, ali jesu najbržim pravnim putem. I hrvatskoj se diplomaciji, i po zakonu velikih brojki, moralo dogoditi, prije ili kasnije, da netko iskoči iz sustava; trenutak nije mogao biti gori, samo nekoliko mjeseci prije preuzimanja vodstva nad Europskom unijom. Ali, za rasizam nikad nije vrijeme. Na Zrinjevcu i na okolnim brdima poduzeli su što je trebalo da identificiraju problem neprofesionalnog pojedinca; ostaje im da se suoče s problemom sustava koji može proizvoditi takvoga pojedinca. Političari su u Saboru, u Vladi, u strankama, nisu u diplomaciji. To što su čelnici hrvatske države prošli školu na Zrinjevcu i u njegovim ispostavama ne znači da nema i drugih škola ni da mogu preskakati godine. Tko hoće sačuvati pravo na političku kritiku, taj će se suzdržati od toga prava sve dok je pod profesionalnom obvezom da štiti državu i da je pokušava učiniti boljom nego što jest, ili da je barem ne čini lošijom. Nije nevažno je li i posljednji diplomat u stanju dati uvjerljivu interpretaciju, ne da vara zemlju domaćina, i u toj su laži kratke noge, nego da stekne povjerenje. I u diplomaciji postoje obvezne vježbe, a postoji i slobodni program; tko ih ne umije uskladiti, pada.
U gotovo 30 godina, hrvatska je diplomacija stekla iskustva da je u stanju riješiti neugodan incident na svome putu. Ali, ne tako da objesi Pedra a da ne izvuče pouke iz slučaja koji joj se nije morao dogoditi. – Imovina koju imamo moja obitelj i ja stečena je zakonito. Prije nego što sam postao gradonačelnik, 12 godina bio sam vlasnik trgovačkog društva koje je svake godine poslovalo s dobiti. Moja supruga radila je u Austriji, kao i cijela njezina obitelj, te smo prije ženidbe oboje imali sređen život – kazao je SDP-ov gradonačelnik Čakovca i saborski zastupnik Stjepan Kovač (43) u povodu napisa u tjedniku Međimurje o gradskom zemljištu koje je kupila njegova supruga i o gradnji bazena pokraj obiteljske kuće. – Kuću u kojoj živimo, a kraj koje se i nalazi čestica, od pokojne majke 2005. naslijedila je supruga. Bazen, za koji ne treba građevinska dozvola, kaže, financira njegov tast, a dar je unucima. Za sve ima i račune.
NIJE DIPLOMACIJA DJEČJA IGRA, ONA SUOČAVA I SUKOBLJAVA DRŽAVE, DA BI MOGLA BITI TEATAR EKSTRAVAGANCIJE