Treba li strahovati od obnove marionetske države iz 1995. u RH?
Milorad Pupovac po tko zna koji put s kantom benzina u ruci prolio je zapaljive stavove hineći strah od obnove NDH
I PUPOVAC KREIRA KLIMU PA I TAKO ŠTO SE NE ODRIČE VLASTI U “TAKVOJ” RH
Po tko zna koji put Milorad Pupovac je poput kakvog političkog sveca, maskiran pravdoljubivošću i mirotvorstvom, sa samo njemu svojstvenom teatralnom mirnoćom s kantom benzina u ruci prolio je svoje zapaljive stavove umjesto da je doprinio smanjenju tenzija. Nije pomoglo što su premijer i predsjednik Hrvatskog sabora odmah osudili nasilje, ni što je poslan ravnatelj policije u Knin, te što se svojom reakcijom osobito istakao šibensko-kninski župan Goran Pauk koji je s autoritetom branitelja i dragovoljca Domovinskog rata napadače na Srbe nazvao velikohrvatskim “junačinama” koje treba što prije sankcionirati. Predsjednica je bila preopćenita, nedovoljno suosjećajna prema žrtvama, to više jer je među njima bilo i djece, te pretjerano usredotočena na kampanju i to na pogrešnoj temi i na, k tomu, uzaludan i politički neproduktivan pokušaj promjene percepcije njezinih političkih stavova i pozicije, jer i ozbiljna politološka istraživanja govore da je većina hrvatskog biračkog tijela u centru, tek nešto više nagnuto u desno, ali ne i krajnje desno. Ali, i sa stavom da osuđuje svako nasilje, dok za komentar o Kninu čeka policijsko izvješće, bila je kritičnija nego što to običava u sličnim situacijama biti Pupovac kao predstavnik Srba u Hrvatskoj kad ga novinari propitivanjem, gotovo pa očajnički mole da uputi koju riječ kritike na račun skandaloznih istupa srbijanskih dužnosnika na račun Hrvatske. Unatoč, dakle, zdušnoj i općoj političkoj i medijskoj osudi nasilja iz mržnje nad Srbima kod Knina, Pupovac je hineći strah od obnove NDH, ustvrdio kako ta mogućnost nije nerealna jer se ide “prema tome da ova država i društvo, zbog svoje opsesivne mržnje protiv Srba i nesposobnosti političkih, vjerskih i drugih elita ili nedostatka želje da to spriječe, obustave ili promijene, doživi istu sudbinu kakvu je doživjela marionetska država od ‘41. do ‘45. godine”. Ima li bitne razlike u tom njegovom i stavovima srbijanskih dužnosnika koji su stoga odnos Hrvatske i Srbije sveli na najniže grane? I, naravno da se na najavu SDSS-ove internacionalizacije slučaja u Kninu,
nadovezao srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, obećavši pomoć svom narodu u Hrvatskoj, ustvrdivši kako je razumljivo “što se najveći dio pobunio protiv takvog režima i što i dalje protjerani Srbi iz Hrvatske žive u Srbiji”. Politički je višestruko groteskno što to govori bivši šegrt osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, koji je 1995. pobunjenim Srbima u Glini govorio kako “nikada više ovdje ustaška vlast neće moći doći” te im obećavao da ako srpski radikali pobjede Slobodana Miloševića kako će “živjeti u Velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi i tu odstupanja biti neće”. Kako je riječ o retorici i obrascima ponašanja koji podsjećaju na devedesete, zapravo bi se moglo postaviti pitanje je li realno i treba li strahovati od obnove poražene marionetske države 1995. na hrvatskom tlu. Naravno, nitko razuman takvo što ne može smatrati to realnim, premda velikosrpske ideje nekim utjecajnim Srbima još se roje po glavi. Dakako, to više je pretjerano i zlonamjerno marginalnu skupinu srbomrzaca, s kojima se društvo i država moraju obračunati političkim i pravnim sredstvima, uzdići na razinu izvršitelja u sustavu koji je stvorio klimu u kojoj je, po Pupovcu, “prihvatljivo nekoga udariti zato što je Srbin”. Kome!? Postoji li itko iole relevantan sa zrnom soli u glavi kome bi takvo što bilo prihvatljivo. Tužno je i žalosno, kako je na svom Facebooku napisao Pauk, što očito “još postoje oni koji ne shvaćaju da smo rat vodili samo protiv onih koji su vodili velikosrpsku politiku na hrvatskom teritoriju, a govoriti drugačijim jezikom, navijati za drugi klub, slušati drugačiju glazbu ili biti Srbin u Hrvatskoj nije velikosrpska politika nego demokratska tekovina za koju smo se isto tako borili.
Zato se nadam brzom i efikasnom sankcioniranju ovih velikohrvatskih “junačina””. Je li se moglo bolje i jasnije govoriti s pozicije vlasti. Dok se Pupovac nametnuo svojim stavom kao glavni svjedok obrane pri čemu, ako je do klime u društvu, a ne do krivnje huligana, ignorira što i on kreira klimu svojim stavovima, pa i time što se ne odriče toga da bude dionik u vlasti u “takvoj” Hrvatskoj.