Posveta ženama i vremenu u kojem je Pluton još bio planet
Ljeto još traje, ali ne i za zagrebačku Laubu. Ferije su okončali i u jesensku shemu zagazili jučerašnjim otvorenjem dviju izložbi mladih suvremenih autorica, Marije Koruge i Ivane Tkalčić.
Poezija Vesne Parun na platnu
Izložbom nastalom na temelju istraživanja o znamenitim hrvatskim ženama, Marija Koruga u sklopu ciklusa “Prisutne” upućuje na potrebu da se povijest redefinira kroz suvremenu prizmu, a tematski obuhvaća povijest hrvatskih znanstvenica i umjetnica poput Vesne Parun, Marije Monterisi, Bare Kramarić, Dore Filipović, Ane Maletić, Renate Kroneisl-Rucner, Dore Pejačević, Zdenke pl. Makanec i Mire Hercigonje. Slikarica iznova skreće fokus na pitanje ženskog rada i potrebu za njegovim vrednovanjem, a izložila je šest akvarela velikih formata, gotovo kvadratnog oblika koji prelaze tri metra svaki posvećen jednoj od žena iz hrvatske povijesti.
– Tako veliki akvareli za mene su poput probijanja izazova te same slikarske tehnike, no njihova veličina je tu da naglasi i moju posvetu tim ženama kao i veličinu njihova rada. Svoje prijašnje istraživanje povijesti i povijesti žena započela sam dvjema prethodnim izložbama od kojih je jedna bila posvećena umjetnicama kroz svjetsku povijest, a druga našim umjetnicama. Na ovu treću izložbu potakao me susret s leksikonom znamenitih žena “Naše žene” Luke Boršića i Ivane Skuhale Karasman. Prolazeći kroz njega, nailazila sam na detalje njihovih života koji su me intrigirali i potakli na slikanje – govori Marija Koruga pa otkriva da je Vesnu Parun oslikala kroz jednu njezinu pjesmu, Doru Pejačević kroz skladbu “Život cvijeća”, a kod Zdenke pl. Makanec i Mire Hercigonje slikajući razmišlja o konceptu relativnosti prostora i vremena oslonjenoj na geometriju Lobačevskog. Kod Ane Maletić pak privukla ju je činjenica da je pisala knjige o plesu starih civilizacija pa je na slici posvećenoj njoj spojila ideju tih tekovina i suvremenog plesa dok su je kod Milke Trnine zanimali sloboda zvuka i glasa.
Što se promijenilo 2006.?
Kao kontrapunkt nježnosti akvarela multimedijalna je izložba Ivane Tkalčić “BWPWP/Back When Pluto Was a Planet” koja je spoj videoradova, arhivskih materijala, slika, kolaža, objekata i instalacija. U središtu njezina istraživanja s jedne strane je utjecaj obitelji i genetike na pojedinca, a s druge utjecaj novih tehnologija i društvenih mreža na percepciju te iste osobe. – Izloženi radovi nastali su unutar tri godine, dio u Hrvatskoj, a dio na rezidencijalnim programima u Norveškoj, Grčkoj, Nizozemskoj, Belgiji i Austriji. U skladu s rezidencijama mijenja se i izričaj, ali svi imaju istu polaznu točku, a ona je definiranje pojedinca u okviru prirode i društva, odnosno kako ga prvo određuje obitelj a potom tehnologija – kaže Ivana Tkalčić pa pojašnjava zanimljiv naziv izložbe.
– Pluton je otkriven 30-ih godina prošlog stoljeća i proglašen devetim planetom, što je bio sve do 2006. kada se službeno prestaje smatrati takvim. Materijalne baze kojima se u radovima bavim također datiraju od 30-ih godina do te 2006. koja je prijelomna i smislu da Facebook tada postaje dostupan svima starijim od 13 godina... Dakle, ne samo da Pluton prestaje biti planet već se i do tada utopijski pristup internetu počinje mijenjati. Od 2006. digitalni razvoj je otišao u diktatorskom smjeru u smislu prikupljanja podataka i poznavanja točne prisutnosti svakog od nas u svakom trenutku na određenom mjestu što i nije neka sreća. I nije više utopija – kaže umjetnica. Obje izložbe otvorene su do 10. rujna.
KORUGA ISTRAŽUJE JAKE ŽENE, A TKALČIĆ UTJECAJ DRUŠTVENIH MREŽA NA POJEDINCA