Nigdje se nije tako pilo i tako mijenjalo trenere kao u Dinamu
RANKO STOJIĆ (60) BIO JE LEGENDARNI VRATAR DINAMA I PARTIZANA, A POSLIJE KARIJERE RADIO JE KAO MENADŽER I SPORTSKI DIREKTOR LJUBLJANSKE OLIMPIJE
stadiona. Poslije dva dana igramo derbi s Dinamom, dobili smo 1:0 i ja sam bio igrač utakmice. Milutinović je ostao, a mi smo u posljednjem kolu izgubili titulu jer je Zvezda rutinski riješila utakmicu na Koševu.
Bio je zvijezda prijelaznog roka u ljeto 1984. Otišao je u Dinamo.
– Opet je do izražaja došla moja tvrdoglavost. Sezonu ranije bio sam najbolje ocijenjeni igrač Partizana i smatrao sam da zaslužujem određeni tretman. Nikoga nije zanimalo što mi istječe ugovor i što mi pripadaju neke beneficije za produžetak suradnje. Uprava je bila komunistički orijentirana, sve je išlo “po pe esu” i nije im odgovarao nitko tko iskače iz šablone. Varga i Živković dobili su stanove, a meni su rekli da odem u vojsku pa ćemo to riješiti kad skinem uniformu. Shvatio sam da su me uzeli na zub i odlučio sam otići.
Oduvijek je ljude cijenio po ljudskim kvalitetama, a ne po nacionalnoj pripadnosti. Znao je da u srcu Hrvatske neće imati ni najmanji problem.
– Ja sam tijekom cijele karijere čovjek izazova. Bio je to prvi veliki transfer na relaciji Beograd – Zagreb. Poslije su mojim stopama krenuli Čava Dimitrijević, Vlado Čapljić... U Partizanu je samo nekoliko mjeseci poslije mog odlaska došlo do promjene uprave. Da sam to znao, nikad ne bih otišao iz Partizana. Poslije godinu dana došli su u Zagreb moliti me da se vratim u Humsku. Pričali su i s ljudima iz Dinama, jer se znalo da nisam zadovoljan među “modrima” i da bih se rado vratio u Beograd.
Slušamo...
– Dva su dana bili kod mene, dogovorili smo sve pojedinosti i kada sam ih povezao na aerodrom, rekao sam: “Ljudi, ovo samo jedan čovjek može stopirati. Čuo sam da se Ćiro Blažević vraća u Dinamo. Ako je to istina, nema ništa od našeg dogovora.” A znate zašto? Sezonu prije toga, Ćiro je vodio Prištinu i borio se za opstanak, a jedan od glavnih konkurenata bio mu je Dinamo iz
Vinkovaca. Ja sam bio na okupljanju reprezentacije u hotelu Intercontinental, kada mi je prišao jedan poznanik i rekao mi da bi Ćiro Blažević htio razgovarati sa mnom. Bio sam zbunjen, jer se nikad nismo ni upoznali. Pristao sam, naravno. On me izdvoji na stranu i kaže: “Sine, sljedeće kolo igrate u Vinkovcima... Čuo sam da će Dinamo pustiti Vinkovčanima da bi ovi ostali u ligi”. I pitao me bih li bar ja mogao odigrati pošteno. Nisam uopće oklijevao s odgovorom. Rekao sam: “Šefe, ja sam rođen u Bugojnu... Igrali smo protiv Iskre, predsjednik je stajao cijelu utakmicu iza mog gola, oni su pet puta izlazili sami na mene i nisam primio gol. Završilo je 0:0 i Iskra je ispala iz lige. Što se mene tiče, možete biti spokojni!”
Rečeno – učinjeno.
– Odigrali smo 0:0 i u Vinkovcima, opet sam zaustavio gomilu zicera, ovi moji su puštali, ali ja sam ostao čist. Sjećam se da sam dobio devetku u novinama. Priština je ostala u ligi i Ćiro me zvao telefonom i rekao: “Mali, hvala! Nikada ti to neću zaboraviti...” I znao sam da jedino on može stopirati moj povratak u Partizan. I dok sam ja to prepričavao, netko mi stavi ruku na rame. Kada sam se okrenuo, ugledao sam Ćiru. Nevjerojatno! Doslovno me presjekao u pola rečenice. Kaže: “Gdje si, mali, šta se radi?.. I tako ja ostanem u Dinamu.
U Partizanu su nudili garsonijere. U Zagrebu je dobio četverosoban stan i kredit za namještaj koji je vraćao u ratama...
– Ma nisam vraćao ništa! Dinamo je u to vrijeme bio financijski najstabilniji klub u zemlji. Čak mi je Ćiro preko svojih veza sredio da dobijem butik u centru Zagreba jer je znao da moja supruga ima afinitete prema modi. Ali, izostali su rezultati. Odigrali smo po jedno polufinale i finale Kupa Jugoslavije, onu čuvenu utakmicu na stadionu Partizana kad nas je Velež pobijedio s 3:1. U prvenstvu smo najdalje dogurali do 6. mjesta, što je daleko ispod ugleda člana velike četvorke jugoslavenskog nogometa. – Nismo bili ništa slabiji od šampionske generacije iz 1982. Ali, Dinamo je poput Partizana imao mnogo problema s opozicijom u klubu. Stalno se kroz medije stvarala loša slika o ozračju u svlačionici. Treneri su se mijenjali svaka tri mjeseca i to je jedan od ključnih razloga loših rezultata. Ja sam došao na inzistiranje Branka Zebeca. Nismo se ni upoznali, a oni su ga smijenili i doveli Kobešćaka. Poslije toga Roru. Sjećam se da su Ivića počeli rušiti poslije prvih nekoliko treninga. Za mene je to bilo neshvatljivo. Imaš stratega vrhunske razine, a podmećeš mu klipove. Poslije sam shvatio da su ga rušili igrači koji nisu voljeli trenirati. Kod Ivića se treniralo dvostruko više nego kod drugih trenera, a u Dinamu se pilo dvostruko više nego u drugim klubovima. Često sam sjedio i razgovarao sa šefom, jednom mi je rekao: “Neka ih, Ranko, neka izlaze i neka piju... Ali kad završe moj trening, jedva će čekati da odu kući na spavanje.”
Boban je u to vrijeme tek počinjao graditi veliku karijeru.
– Zvone je imao 15 godina. Više sam igrao s njegovim bratom Draženom i često sam bio gost u njihovu domu. Jednom su oni došli kod mene i sjećam se da je Zvone igrao “breakdance” na glavi. Bio je žgoljav, ne uhranjen, brz osu ga uveli u hipe r profesionalan ritam. Imao je trenera za plivanje u kombinaciji s “power” treningom. Ali ništa utezi, više neka specijalna metoda s prilagođenom prehranom. Osim ogromnog talenta, posjedovao je natprosječnu inteligenciju, što u modernom nogometu pravi razliku. Zvone mi je uvijek više obećavao od Robija Prosinečkog i da sam dulje igrao s njim, sigurno bih ga stavio u “mojih top 11” – rekao je Stojić u čijih se top 11 našao drugi legendarni dinamovac. – Marko Mlinarić bio je moderan tip veznog igrača. Rijetko je gubio lopte, ubacivao se iz drugog plana, ugrožavao gol, izvodio slobodne udarce... Nažalost, nije napravio karijeru kakvu je zaslužio. Svatko je odgovoran za svoj život i ne bih volio nikome popovati. Marko je bio u vezi s Minjom Majurec, poznatom glumicom koja je bila starija od njega. Ona je inače jako dobra osoba, bili smo susjedi. Ali taj glumački život nije baš kompatibilan s obavezama profesionalnog nogometaša. To mu je bio hendikep i zato nije ni dostigao željenu razinu. Doduše, imao je lijepu epizodu u Auxerreu...