Hrgović: Volio bih što prije postati otac
VELIKA ISPOVIJEST BOKSAČKOG ŠAMPIONA
Dakle, u toj borbi, u predgrađu Rijada, Filip želi neko jače ime, nekoga bolje rangiranog od sebe, ali svjestan je što bi značilo da u ovoj fazi karijere izgubi jedan meč.
– Nije ni približno bolno primiti gol ili pak izgubiti utakmicu u košarci kao izgubiti borbu u boksu. Jer, ti dobiješ batina pred cijelim svijetom i osramoćen si kao muškarac što ispada kao veliko poniženje koje onda zadire u najprimitivnije emocije. Poraz u boksu bolan je i fizički i psihički, tako je sport postavljen od početka. Pogotovo je danas važno ne izgubiti jer svi čuvaju taj savršeni skor. Prije su se šampioni borili sa svima i događali su im se porazi, a danas se ta nula u skoru jako čuva, vjerojatno i zbog marketinške priče. Danas je tako da ti pobjeda donosi jedan korak naprijed, a poraz te vraća 10 godina unazad.
U ovom sportu poraz znači ne samo da ti je pogažen ponos nego i da si, vrlo vjerojatno, dobio batina. Osim toga, tu i tamo pojavi se vijest o fatalnom ishodu nekog meča za nekog od sudionika. Uznemiruju li takvi glasi Filipa? – Nažalost, danas fatalno stradavaju ljudi svih profesija, a kao što vidite stradavaju i u nogometu. Ovo jest opasan sport, no ja sve radim da se maksimalno zaštitim. S godinama sam se i u tome mijenjao. Prije mi je bila važna pobjeda pod svaku cijenu, koliko god udaraca primio, no onda ti se dogodi da nakon nekog meča dođeš u hotel i glava ti satima zvoni od tih udaraca. Prošao je onaj dio čestitanja i glamura i ti sjediš i sve te boli. Zato pazim da primam što manje udaraca. Osim što nije ugodno, nije ni zdravo, a tijelo sve to pamti. S druge strane, ne možeš ući u meč i sparing tako da se bojiš udaraca, da brojiš svaki koji primiš. Ovo je sport u kojem se primaju udarci i zato sve više pazim na obranu, ne samo u mečevima nego i na sparinzima jer, ako si neoprezan i naprimaš se udaraca, ne možeš trajati dugo.
A pripremni kampovi su, kaže Filip, najteži dio profesionalnog boksa. Jer, mjesecima se spremaš za borbu koja može potrajati 60 sekundi i koju, ako si ambiciozan, ne smiješ izgubiti. – U tim kampovima svašta se događa. Bude tu depresije i misli tipa “što meni sve to treba”. Ima dana kada mi dođe da pokupim stvari i vratim se iz Miamija u Zagreb. To je najteži dio posla koji nitko ne vidi, no ja još uvijek volim trenirati i brusiti stvari do savršenstva. Ne pada mi to teško generalno, no ima kriznih dana, ali čim se par dana odmorim, čim se mozak oporavi od zasićenja, onda nastavim dalje jednako jako.
Ne volim se raznježiti uoči borbe
Onda dođe tjedan borbe u kojem naš sugovornik ne voli imati svoje najbliže uz sebe.
– Taj tjedan mozak mora biti u nekom drugom načinu rada i ne paše mi kontakt s najbližima. Ne želim razmjenjivati nikakve nježnosti, ni s obitelji ni sa suprugom jer bi mi to pomaknulo fokus s najvažnijeg. Doduše, u posljednje vrijeme i to se pomalo mijenja pa sam, valjda s iskustvom, sve otvoreniji. Možda jednog dana postanem i normalan.
Ipak, u tjednima prije borbe supruga Marinela bila je uz svoju jaču polovicu.
– Znate vi kakvi smo mi muškarci bez žene u kući, a kada su one tu, sve je tip-top. Puno mi znači kada je sa mnom u Miamiju jer, osim što mi priprema hranu po mojem režimu prehrane, ona mi je i psihološka podrška. Lijepo je doći doma i da te netko dočeka jer uz sve te muke na treninzima, da sam deset tjedana sam- pa stvarno bih prolupao.
Filip se oženio početkom lipnja. Koliko je za sportaša njegova kalibra važno imati mirnu luku i spokojnu intimnu situaciju?
– Ima sportaša koji su po tom pitanju divlji, koji se nisu skrasili i žive neki ludi način života i konzumiraju svoju popularnost među ljepšim spolom. S druge strane imamo ovakve papučare poput mene koji su vjerni samo jednoj ženi i koji su obiteljski ljudi. Ja sam iz takve obitelji, tako sam odgojen od svog oca Petra i mame Ive i držim da je to ispravno. Kada bih drugačije živio, bojim se da bi me to udaljilo od vrhunskog sporta jer ne bih mogao biti toliko posvećen. Dani povratka s puta ujedno su i dani guštanja u maminoj kuhinji. – Mama me uvijek dočeka s nekom vrstom pite, bilo da je zeljanica, krumpiruša ili nešto slično. A sutradan sam za doručak jeo slastan suprugin kolač od orašastih plodova i crne čokolade. S obzirom na to da Hrga obožava svoje nećake, a ima ih četvero (Antonio, Ivona, Matija, Eva), nameće se pitanje ima li u planu i vlastiti podmladak? Ili to ostavlja za vrijeme potkraj ili nakon karijere? – Htio bih što prije imati djecu. No možemo se mi truditi oko toga ne znam koliko, to je ipak u Božjim rukama. Možda će me obveze oko djece mrvicu udaljiti od sportskog režima življenja, no zato će mi dati neku novu snagu i motivaciju i to stvarno želim.
Volio bi Filip da se svom potomstvu može pohvaliti olimpijskim zlatom i zato ne prestaje pričati o želji da nastupi u Tokiju.
– Čuo sam i da je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša za to zainteresiran i da je javno najavio da će naći rješenje.
S obzirom na to da u prvih šest mjeseci Filip mora odraditi dvije borbe i da tu negdje mora ugurati i olimpijski kvalifikacijski turnir, je li to uopće moguće sve utrpati u njegov kalendar, zajedno s pripadajućim pripremama? – Vjerujem da se to može posložiti. Ja sam spreman odreći se i pokojeg profesionalnog meča, dakle izgubiti i ponešto novca, ali i usporiti svoju profesionalnu karijeru da bih ostvario svoj neostvareni olimpijski san. Paradoksalno je da je najveća prepreka tome Hrvatski boksački savez, a oni bi to trebali najviše gurati. Ja sam se razišao sa svojim bivšim trenerom Leonardom Pijetrajem, koji je i danas izbornik, a u HOO-u su se suglasili da mog trenera Yousefa Hasana treba financirati, no onda je Izvršni odbor HBS-a to odbio – ističe Hrgović i pri tome se pita kako Blanka Vlašić kao pojedinka može imati dva trenera na HOO-ovu financiranju, a on ne može jednog.
Što se to događa s “Genima kamenima”?
Još jedna tema s predznakom kontroverze jest i to što se događa s njegovom ulaznom pjesmom “Geni kameni”. U Washingtonu mu tu Thompsonovu pjesmu čovjek s razglasa nije ni pustio, nego neku sasvim drugu pjesmu, a u Hermosillu je puštena, ali se tako loše čula pa kao da i nije. Je li sve to bio splet (ne)spretnih okolnosti ili Hrga sumnja u sabotažu onih kojima taj izvođač i ta pjesma smetaju?
– Mislim da tu nitko ne sabotira, već da je to doista splet okolnosti. U onoj meksičkoj džungli od organizacije gotovo ništa od protokola nije funkcioniralo pa tako ni razglas, a i sve je to nekako izgledalo siromašno. Poznavajući potencijal sljedeće priredbe na kojoj bi trebao nastupiti, u Saudijskoj Arabiji, tamo problema s razglasom i novcem ne bi smjelo biti.
- Ako se tamo ne budu čuli “Geni kameni”, onda možemo početi pričati o sabotaži. Ako mi sabotiraju “Gene kamene”, onda ću morati izabrati “Čavoglave”. Ha-ha-ha – našalio se Hrgović za kraj našeg razgovora.