Intervju Mile Martića slika je i prilika Vučićeve Srbije

Tog 14. svibnja 2105. ispred zgrade Višeg suda u Beogradu okupilo se svakojakog svijeta: princ Aleksandar Karađorđević, šef Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj, pripadnici Ravnogorskog pokreta i ekstremne nacionalističke organizacije Obraz, savjetnik predsjednika Oliver Antić, građani u narodnim nošnjama, s istaknutim četničkim obilježjima. Gužva je zabilježena i u suprotstavljenom taboru: deseci aktivista s antifašističkim oznakama, koje je policija držala na sigurnoj udaljenosti od sudnice, a tu su i “Žene u crnom”, agilne aktivistice za ljudska prava, čije su tri članice toga jutra privedene. Uzalud, pokazalo se. Toga dana, Srbija se i službeno vratila 70ak godina unatrag, nakon što je sud poništio odluku od 15. srpnja 1946. – kada je komandant Kraljeve vojske u otadžbini Dragoljub Draža Mihailović osuđen na smrt strijeljanjem zbog kolaboracije s nacistima – pa se četnički general od tada smatra neosuđivanim. Premda je sudac naglasio da nije utvrđivao činjenicu “je li Mihailović ratni zločinac ili ne, već isključivo je li imao fer i pravedno suđenje”, to je u praksi značilo da su stvoreni uvjeti da se u Srbiji i službeno uvaže dva priznata antifašistička pokreta u Drugom svjetskom ratu te da ulice, škole, sportski klubovi i druge ustanove mogu nositi Dražino ime. Vrata za rehabilitaciju četništva širom su otvorena.

Možda upravo u tom događaju treba tražiti motive za neviđeno, prekomjerno verbalno i medijsko bombardiranje iz (službene)Srbije prema Hrvatskoj, s novopronađenim interesom za komemoriranje žrtava Jasenovca i Oluje, što je posve legitimno, ali pritom, umjesto na iskrenu empatiju, jako smrdi na beskrupuloznu manipulaciju. Aleksandru Vučiću i njegovoj trbuhozborki hrvatskih korijena, premijerki Ani Brnabić, kojoj vlas s glave nije nedostajala tijekom cjeloživotnih ljetovanja na Krku, povampirene hrvatske ustaše postale su praktički jedina politička agenda, dovoljno snažna da, uz svesrdnu pomoć Vučićevih tabloida, zasjeni još jednu izgubljenu srpsku bitku, onu za Kosovo. Dobar tajming je sve, pa se demaskiranje “neonacističke proslave sljednika ustaškog pokreta”, ne bez razloga, događa u osvit predsjedanja Hrvatske Europskom unijom. Neki je dan spominjući Jasenovac Brnabić poručila da se “ne smije dozvoliti da se zločin zaboravi”, ona, premijerka države koja je od Miloševića naovamo otpočela, i izgubila, svaki krvavi rat na Balkanu. Neprekidno perpetuiranje mračne prošlosti prije svega govori o nedostatku vizije budućnosti europske, građanske, uljuđene Srbije koja je s ovakvim vodstvom nikada i neće imati. Naručeni intervju s ratnim zločincem Milom Martićem, koji tvrdi da je “prva žrtva pojave neofašizma u svijetu”, koji o Hrvatskoj i danas govori kao o “nakazi od države” i pritom otkriva kako ga je Milošević pred Oluju ostavio na cjedilu, slika je i prilika Vučićeve Srbije. Na vođama hrvatskih Srba je da to uvide, a na većinskom narodu da na provokacije ne odgovara provokacijama, dajući Vučiću pogonskog goriva za nove blasfemične “istine” o Hrvatskoj, u kojoj su njegove ideje još 90-ih potučene do nogu.