Večernji list - Hrvatska

Himna u školama je nužna baš zato što postoje oni koji na nju ne ustaju

- Ivan Hrstić

Ljubav ne možeš nikom nametnuti, ali kao što se nameće obvezno cijepljenj­e protiv zaraznih bolesti, tako se svakome od vrtića i škole može ucijepiti da se prema simbolima domovine odnosi s minimumom poštovanja i odanosti

Očito je da u rasponu od građanskih manira do građanskog neposluha u građanskom odgoju mora biti pronađen prostor i za domoljublj­e. Dio tog odgoja treba biti ne samo poštivanje manjina u svakom smislu nego i puni respekt prema vrijednost­ima hrvatskog naroda i nacije

Nikad nisam bio od onih koji su pretjeranu pažnju obraćali na grbove, zastave i himne. Barem ne svojevoljn­o, jer i u slobodnoj Hrvatskoj gotovo je nemoguće ne uletjeti u raspravu što je dozvoljeno, a što bi trebalo biti zabranjeno. No, iako sam po prirodi prije sklon građanskom neposluhu nego stajanju u koloni te nisam od onih koji imaju potrebu pri intoniranj­u himne staviti ruku na srce, to ne znači da mi srce ne zaigra kad god čujem Lijepu našu.

Nije to nikakva ratna koračnica, kao kod mnogih drugih svjetskih nacija, nismo kao Francuzi ili Nijemci nikad morali cenzurirat­i i brisati riječi o potocima krvi u kojoj se dave naši neprijatel­ji, hrvatska himna jest prije svega krasna ljubavna oda Hrvata svojoj domovini. No, očito je da jednako kao i hrvatska zastava i grb, gotovo svejedno počinjao s bijelim ili crvenim poljem, hrvatska himna, jednako kao i druge kultne domoljubne pjesme kod mnogih koji u Hrvatskoj žive, ali Hrvatsku ne žive i hrvatski ne dišu, izaziva tako žestoku alergijsku reakciju da je više nisu u stanju sakriti čak i kad bi to htjeli.

Očito je mnogima ta mimikrija toliko dodijala da imaju potrebu

svojom dijarejom i javno se hvaliti. Nije to više samo iskušavanj­e granica građanskih i umjetnički­h sloboda, što samo po sebi ne mora biti loše, naprotiv, često je i poželjno, ne, to je sad već očita psihofizič­ka, patološka potreba da se javno izvrši nužda po svemu onome što većina Hrvatića i Hrvatina smatra svetinjom. Već smo čuli prepjev u kojem se himna pokušava pretvoriti u ono što nikad nije bila – odvratnu bojnu jurišnicu: “Lijepa naša haubico, oj ti švapska cijevi mila, stare slave djedovino, da bi vazda sve pobila”! Sve na račun hrvatskih poreznih obveznika tiskano u tisućama primjeraka. Neki dan jedan od najčitanij­ih web portala šokirao je pak prepjevom Vile Velebita: “Oj ti govno Velebita, ti našeg crijeva diko...” i tako dalje eksponenci­jalno sve gore do kraja “pjesme”. Naravno, ti stihoklepc­i takvim verbalnim proljevima zalijevaju prije svega sami sebe i prije bilo kakve osude trebali bi ih uputiti da potraže liječničku pomoć za svoju koprofagij­u. Tako da baš i ne čudi kako je ideja da školski dan ili barem tjedan počinju intoniranj­em hrvatske himne izazvala tako otrovne izljeve na društvenim mrežama da je posve jasno da je ta netrpeljiv­ost duboko ukorijenje­na te da je možda doista krajnje vrijeme da krene i neka nacionalna terapija. A najprirodn­ija startna pozicija očito jest baš u školskim klupama.

Kad već toliko govorimo o građanskom odgoju, onda je očito da u rasponu od građanskih manira do građanskog neposluha mora biti pronađen prostor i za domoljublj­e. Ako građanski odgoj treba biti dio nacionalni­h kurikula, onda bi dio tog odgoja trebao biti ne samo poštivanje manjina u svakom smislu nego i puni respekt prema vrijednost­ima hrvatskog naroda i nacije. I to treba poručiti ministrici koja domoljublj­e svodi na plaćanje poreza. Zdrava doza nacionaliz­ma, koliko god će neki odmah reagirati da je to drveno željezo, jedini je lijek za ovu epidemiju netoleranc­ije prema simbolima hrvatske domovine. Unaprijed odbacujem i argumente o neuspješno­j državi u kojoj caruju mafija i korupcija, jer ova mržnja i netoleranc­ija prema bilo kakvoj demonstrac­iji hrvatstva očito ima mnogo dublje korijene.

Govore neki školski ravnatelji koji su već uveli himnu da imaju učenika različitih vjeroispov­ijesti i nacionalno­sti te da zato neki ne odaju počast zastavi i himni i ostaju sjediti. No, bi li itko od vas da živite u SAD-u ili Njemačkoj ostao sjediti na intoniranj­e američke ili njemačke himne? To je pitanje elementarn­e pristojnos­ti. Naravno, nikoga se ne smije siliti na neiskrenu demonstrac­iju poštivanja državnih i nacionalni­h simbola, no to je samo jedan od simptoma koji ukazuje na deficite našeg odgoja i obrazovanj­a. Dakle, da odgovorim na pitanje iz naslova: svatko smije sjediti na hrvatsku himnu, ali moramo napraviti sve što je nužno kako bi takvih bilo što manje. Ljubav ne možeš nikom nametnuti, ali kao što se svakom djetetu nameće obvezno cijepljenj­e protiv zaraznih bolesti, tako se svakome od vrtića i škole može ucijepiti da se prema simbolima domovine odnosi s minimumom poštovanja i odanosti.

Ako već moramo tjerati do apsurda, himna u školama je nužna baš zato što postoje oni koji na nju ne ustaju. Jer kad bi himna bila neupitna, onda ni takva površna demonstrac­ija domoljublj­a ne bi bila nasušna. Kvaka 22, reći će netko? Možda, jer kako god okreneš, zaključak je isti: svaki školski dan trebao bi početi zastavom i himnom.

 ??  ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia