Ni život ni smrt ni ljubav za mene više nisu isto što su mi bili prije 30 godina
Ugledna hrvatska dramatičarka Lada Kaštelan prevela je, adaptirala i dramatizirala Euripidovu “Alkestidu” koju će premijerno izvesti dubrovačko Kazalište Marina Držića u režiji Livije Pandur.
Kada se po vašem prijevodu postavljala “Alkestida” u Splitu, koristili ste poljički dijalekt. Ima li ovdje sličnih jezičnih intervencija?
Ima jedna intervencija, ali ne na taj način, ta splitska “Alkestida” koju sam prilagodila tradiciji i jeziku poljičkog kraja, bila je posve drugačija od svega ostalog što sam radila s grčkim tragedijama – bilo kad ih prevodim, bilo kad ih “posvajam”. Činilo mi se, naime, da je priča koja je u podlozi “Alkestide” moguća u Poljicima, ne današnjim doduše, nego u onim davnašnjim, mitskim, o kojima sam odmalena slušala od svog oca, i iz kojih je niknula Jurina poezija, pa sam je prenijela tamo. Služila sam se pritom jampskim trimetrom i nekim drugim vezanim stihovima – nešto što inače nikad ne radim. Svi ostali moji prijevodi i prerade grčkih tragedija pisani su u slobodnom stihu, prilično ritmiziranom, u kojem ritam slijedi smisao, a ne metričke sheme i uvijek je fokusiran na glumačku interpretaciju. Takva je i ova “Alkestida”. Aha, da, jezična intervencija, skoro sam zaboravila – naša Alkestida, Katarina Stegnar, svoj monolog, jedino što izgovara u predstavi u kojoj je neprestano prisutna na sceni, igra na slovenskom (u Livijinu prijevodu) – ne zato što je Slovenka pa joj je tako lakše, nego smo Livija i ja to odlučile iskoristiti da istaknemo činjenicu da je Alkestida strankinja u sredini svog muža, što nam se nije činilo nevažnim.
Dramaturzi često aktualiziraju klasične tekstove. Jeste li vi aktualizirali “Alkestidu”?
Ova dubrovačka “Alkestida” iz 2019. naslanja se na moju slobodnu, autorsku verziju iz davne 1989. godine, napisanu iz mog najosobnijeg poriva, iz mog tadašnjeg intimnog nesnalaženja u nekim životnim ulogama, tema “Alkestide” činila mi se kao katalizator. Bila je tada na repertoaru zagrebačkog HNK u režiji Paola Magellija, ali nije izvedena zbog nekih izvanumjetničkih razloga, tiskana je kasnije u knjizi “Pred vratima Hada”. Kad smo Livija i ja dobile poziv od jednog drugog Paola (Tišljarića) da radimo u dubrovačkom kazalištu, ponudila sam, među ostalim, i tu svoju “Alkestidu” i Liviji se svidio prijedlog, poklopio se s njezinim interesima. Tijekom naših početnih razgovora o budućoj predstavi, međutim, shvatila sam da ta “Alkestida” ne može ostati ista kao što ni ja nisam ista. Ni život ni smrt ni ljubav za mene nisu više isto što su mi bili prije trideset godina pa sam napravila novu verziju, s promjenama koje nisu jako opsežne, ali su jako bitne. Da, zapravo sam je aktualizirala u odnosu na sebe sada, u inspirativnom dijalogu s Livijom. Priča o bijegu od života pretvorila se u priču o bijegu od gubitka, premda je to možda u stvari isto i ovisi samo s koje se strane gleda. Građa Euripidove “Alkestide” takva je da omogućava različita čitanja, zagonetna je i neuhvatljiva, rekla bih da upravo zahtijeva upisivanje osobne interpretacije, puno više od svih drugih sačuvanih grčkih tragedija – ona zapravo i nije tragedija, nemoguće ju je žanrovski jasno definirati.
Što nam grčke tragedije mogu reći u ovom rastrzanom 21. stoljeću?
Grčke tragedije uvijek se obraćaju direktno vremenu u kojem se izvode, one su naprosto takve. Ako neka izvedba ne uspije u tome, onda je promašila cilj. Govore uvijek ono što treba i što nije lako čuti, postavljaju neugodna pitanja. Nažalost, kao da kroz stoljeća vape uzalud. Ljudi i društvo ne postaju bolji i pametniji, upravo suprotno, krize i ratovi se samo izmjenjuju, ne zaustavljaju. A u tom našem, kako kažete, “rastrzanom” dvadeset prvom stoljeću kao da je razvoj tehnologije omogućio da se raspiri sve ono najgo